″Zajedništvo je nemoguće spriječiti″ | Panorama | DW | 25.04.2018
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Reklama

Panorama

"Zajedništvo je nemoguće spriječiti"

„Možete da napravite granice i ubijete ljudi koliko hoćete, ali ovaj prostor će uvek imati zajedničku kulturnu tradiciju“, kaže za DW Ružica Marjanović, osnivačica regionalnog književnog festivala „Na pola puta“.

DW: Regionalni književni festival „Na pola puta", 13. po redu, završava se u srijedu u Užicu. Kako i zašto ste došli na ideju za organizovanje festivala čiji su gosti pisci savremene književnosti iz regiona, a domaćini užički gimnazijalci?

Ružica Marjanović: Prije 14 ili 15 godina, kada sam sa učenicima u školi radila Aleksu Šantića, pustila sam im film „Moj brat Aleksa". Taj film se završava tako što glumac koji glumi brata Alekse Šantića prelazi preko Starog mosta u Mostaru i govori: „Ne zna se da li će sada Aleksa u raj ili u dženet." Pitam ja đake da protumačimo kraj filma, a oni me pitaju: „A šta je dženet?" Onda ja kažem: „Kad rahmetli babo preseli, onda on ide u dženet ili džehenem." „A na kojem jeziku Vi pričate?" pitali su me poslije toga đaci.

Jezici su u posljednjih petnaest, dvadeset godina počeli polako da se razdvajaju zato što nema kontakata među ljudima, a djeca Užica žive pedeset kilometara od tog govornog područja. Činilo nam se da nešto mora da se uradi. Nenad Veličković i ja smo pričali o tome i odlučili da bi bilo super da organizujemo jedan regionalni književni festival. Shvatili smo da želimo da riješimo dve stvari. Jedna je da želimo da na festival pozovemo pisce čije knjige u Srbiji uopšte ne možete da kupite, a što je često slučaj sa piscima iz Bosne i Hercegovine.

Druga stvar je da imamo paralelni program, odnosno da se đaci sreću sa svojim vršnjacima iz takozvanog regiona, dakle iz bivše Jugoslavije. To je jedini način da spriječite ili dekontaminirate propagandu kojoj su ta djeca non-stop izložena i na osnovu čega se kod njih razvija strah od drugog. Kad sa svojih 15 ili 16 godina upoznaš ljude izvan svog prostora i vidiš da su i oni pristojni, normalni i komunikativni, dakle da su takvi kao ti, nema šanse da ti neko proda priču da je neko zao samo zato što se rodio tamo ili se zove drugačije.

DW: Kada smo već kod imena, zašto se festival zove „Na pola puta"?

Ružica Marjanović i Nenad Veličković

Ružica Marjanović i Nenad Veličković

Marjanović: Na pola puta na prvom značenjskom nivou ukazuje na činjenicu da se Užice u fizičkom smislu nalazi na jednakom rastojanju od Beograda i Sarajeva. Ta geografska činjenica nije nevažna, jer pokazuje mogućnost da se bude blizu oba grada, a tokom devedesetih godina, veza sa Sarajevom nasilno je prekinuta. Užicu Sarajevo mora da bude važno onoliko koliko i Beograd – u kulturnom, kao i u svakom drugom smislu.

U simboličnom smislu, na pola puta je tačka približavanja. Ovdje se često kaže „hajde da se nađemo na pola puta" – dakle svaka od strana mora da krene ka drugoj, da pokaže zainteresovanost, razumijevanje i spremnost na saradnju. To smo htjeli da podstičemo kod srednjoškolaca, ali i kod starijih sugrađana. Na pola puta je prostor otkrivanja i prepoznavanja.

DW: Da li je Deklaracija o zajedničkom jeziku predznak nekog novog zajedništva i spajanja jezika?

Marjanović: Ovaj prostor kao zajednički prostor kulture ne možete da rastavite. Možete da napravite granica koliko hoćete i da ubijete ljudi koliko hoćete, ali ovaj prostor će uvijek imati zajedničku kulturnu tradiciju, nekad slabiju ili lošiju, ali zajedništvo je nemoguće spriječiti. Jezik zemalja okruženja je apsolutno banalan slučaj policentričnog jezika, jer ima jedno osnovno pravilo – ako ne morate da učite jezik da biste se s nekim sporazumjeli, onda je to isti jezik. Možete vi ovaj jezik zvati kako hoćete, ali to je jedan jezik. O tome mora da se priča.

Deklaracija je važna zato što je ovu temu vratila u fokus. Zlo nas zatrpava zato što pristojan svijet ćuti i Deklaracija je znak da smo počeli da talasamo, ali nisam sigurna da ćemo nešto promijeniti uskoro. Ipak, dobro je što je običan svijet počeo da misli kako mu se ciljano s pozicija moći uvaljuju gluposti. Kad ćemo imati političke kapacitete da imamo jedan jezik, to ne znam. Jer jezik nije samo identitetsko, nego i političko pitanje. Nije dobar naziv ni srpskohrvatski, jer isključuje neke grupe. Neka se zove zajednički jezik, ili samo jezik. Zato nam je strašno važno što djeca dolaze u Užice.

DW: Šta kažete na zajednički nastavni plan i program Srbije i Republike Srpske koji je najavljen Deklaracijom o opstanku Srba?

Marjanović: O najavi plana mislim isto što i o toj Deklaraciji. Samo se u neki format koji će služiti da zagluši javni prostor upakuje nešto što realno već postoji. Ako pogledate čitanke koje se koriste u Republici Srpskoj, one su gotovo identične čitankama za osnovnu školu iz Srbije. Često su i autori isti. Nesreća je što su programi u Srbiji toliko loši da ih zaista ne treba kopirati, osim ukoliko namjere školskih vlasti nisu iste, a bojim se da jesu.

DW: Kakav je to nastavni plan i program jezika i književnosti u Srbiji i koje su to namjere školskih vlasti?

Marjanović: Književnost je kroz nastavu postala sredstvo za indoktrinaciju djece. Naš nastavni program je onaj koji je napravljen 1992. i napravljen je s vrlo jasnim ciljem da se stvaraju mali srpski nacionalisti. Slično stanje je i u okruženju. Možda čak i najbolje stanje je u BiH jer tamo postoji nekakvo zajedničko jezgro djece koja žive u jednom entitetu, u Federaciji BiH, i imaju ipak nekakav uvid u to šta se dešava u kulturi i književnosti na druge dvije strane.

A u Srbiji je temeljno pretresen nastavni program i izbačeno sve što je iole podsjećalo na jugoslovenstvo. Zadržalo se nešto u mikro količinama. Ostavljeni su jedino Krleža i Ujević. U nastavnom planu i programu nema nijednog pisca iz BiH koji nije etnički Srbin. Dakle, ako ste srednjoškolac u Srbiji, vi mislite da u Bosni pišu samo Srbi i da samo takvi postoje.

Što je najstrašnije, baš sad je započet proces reforme nastavnog programa književnosti i u prvom razredu gimnazije se povećava broj tekstova iz srednjovekovne književnosti. Narodna i srednjovjekovna književnost se koriste za indoktrinaciju. Vrlo zanimljivo nam je bilo kada samo sa djecom pričali o programima da su nam i djeca sama rekla – mi nemamo nijednog živog pisca u programu.

DW: Osim to što u većini slučajeva savremena književnost ima žive pisce, šta to još ima savremena književnost iz zemalja regiona, a nema klasična, pa eto ni ova, srednjovekovna? Zašto je za mlade uopšte bitna savremena književnost?

Marjanović: Zato što pisci iz našeg okruženja, oni koje mi pozivamo na festival, u svojim tekstovima referiraju ili se direktno bave temama koje su iz neposredne prošlosti. To su između ostalih Viktor Ivančić, Saša Stanišić, Boris Dežulović, Dubravka Ugrešić, Nenad Veličković... Oni o temama govore vrlo otvoreno, analitično i bez ostrašćenosti. A naši mladi ljudi nisu u mogućnosti da takve informacije dobijaju iz sopstvenog okruženja. U školi – nikako, u medijima – gotovo nikako.

To je prilika da se sa njima razgovara o temama koje se njih direktno tiču. A tiče ih se kako živi mlad čovjek danas u Bosni ili Hrvatskoj, ali i u Srbiji naravno. Djecu zanima danas. Njih ne zanima naša trauma iz devedesetih. Oni su rođeni 2002. ili 2003. Ako ćemo sa djecom pričati o devedesetim, mi moramo da vidimo kako oni danas vide to, a ne da mi tu samo pričamo o našim generacijskim traumama.

DW: A kako oni to vide?

Marjanović: Pa evo na primjer nedavno je u medijima objavljena informacija da 72 odsto stanovnika Srbije nema informaciju da je jedan grad u Evropi devedesetih bio pod opsadom četiri godine. Dakle, ili ne znaju da je Sarajevo bilo pod opsadom, ili se prave da ne znaju. Ja sam sklonija da mislim da se prave. Mislim da je odgovornost da to znate i da vidite šta ćete s tom informacijom.

Model festivala „Na pola puta" u kojem sa djecom pričamo o kvalitetnoj književnosti sa piscima koji ne mistifikuju i nisu nacionalni radnici, a pri tom su tu i vršnjaci iz okruženja, dobar je mehanizam da osvestite neke teme i da djecu učimo da prepoznaju ako neko hoće da manipuliše njima. To je ključni problem. Treba da vidimo kako možemo da spriječimo manipulaciju nad mladim ljudima, koja je danas dramatična. To se može kroz umjetnost i književnost.

DW: Ove godine su gosti užičkih gimnazijalaca na festivalu srednjoškolci iz Sarajeva, Zagreba, Novog Sada i Rijeke. Radite se li sa djecom sa Kosova?

Marjanović: Da. Divno smo iskustvo imali prije tri godine kada su nam dolazili studenti sa Kosova. Dan pred polazak su nam javili da jedna djevojka, Albanka, neće doći. Razlog je bio taj da se roditelji plaše da je puste. Kada smo to rekli djeci u Užicu, cijela grupa je uglas rekla: „Svašta! Pa zašto se plaše, nećemo ih mi pojesti ovdje." Ali, nakon toga sam im rekla da drugari iz Prištine sada zovu njih idućeg vikenda da dođu u posjetu. Provjerite sa roditeljima, rekla sam im. I nakon toga je veliki broj njih rekao da ih roditelji ne bi pustili. Razlog: plaše se. Aha. Ups. Eto, upravo te situacije su fenomenalne, jer vi njima ne držite predavanje, nego oni sami konstruišu svijest o nečemu.

DW: I za kraj, ekipa festivala je upoređivala čitanke u Hrvatskoj, BiH i Srbiji. Šta ste saznali?

Marjanović: Saznali smo da je ista manipulacija na sve tri strane – samo je predznak drugačiji. Moram priznati da je najgora Hercegovina. U nedostatku Hrvata iz Hercegovine, u čitankama su neki lokalni pjesnici čija poezija je vrlo nacionalna. Slično je i u programu u Sandžaku za Bošnjake. Tu su lokalni pisci, a nema Ćamila Sijarića, jer on nije dovoljno dobar za indoktrinaciju. U Srbiji u svim upitnicima ministarstva uvijek odgovaramo da je previše narodne i srednjovekovne književnosti i da je i to što ima vrlo agresivno.

Najdraži primjer koji vrlo jasno prikazuje razlike u čitankama je kako izgleda biografija Ivana Gorana Kovačića u ove tri različite zemlje, a do kojeg je došao Nenad Veličković: U Bosni je u čitankama Ivan Goran Kovačić hrvatski pjesnik, koji je bio partizan i uhvatili su ga četnici i ubili. U Hrvatskoj je Ivan Goran Kovačić hrvatski pjesnik koga su ubili četnici – nema nikakvih informacija o tome da je bio partizan. U Srbiji: on je pjesnik, nema ništa o tome da je partizan i nestao je u šumama centralne Bosne – nema ništa o tome da su ga ubili četnici. Bojim se ništa ne ide na bolje.

*Ružica Marjanović, 1968. godine, profesorka je srpskog jezika i književnosti i osnivačica regionalnog književnog festivala „Na pola puta".

 

Audio i video zapisi na tu temu