Zagrizi Toplu dušu

Dugo se mora listati u turističkim i etnološkim knjigama da bi se razlučilo gdje to između Dunava i Bodenskog jezera počinje Algoj. Mada sam dvije godine živio ovdje, na krajnjem njemačkom jugu, ni sam ne bih mogao tačno da pokažem znak razgraničenja sa okolinom. Jedan dio pripada pokrajini Baden-Virtenberg, a drugi Bavarskoj.

Sadržaj pojma i obim teritorije su se istorijski mijenjali. Ali znalci kažu – dokle god sežu žitna polja, to je još uvijek Gornja Švabija, a kad se zazelene pašnjaci i livade, tu je već Algoj.

Zahvaljujući niskobudžetnim avio-kompanijama Algoj je dostupan i stanovnicima Balkana. Kada iz Beograda, Niša, Prištine, Sofije, Skoplja ili Tuzle slete na aerodrom u Memingenu, putnici su prema turističkim mapama već u Algoju, pošto je Algoj postao brend.

Umjesto da se okrenu ka sjeveroistoku prema Minhenu, trebalo bi da jednom pođu ka jugozapadu, u pravcu plavičastog alpskog planinskog zida i Bodenskog jezera. Već nakon pola sata vožnje, najkasnije u gradu Kemptenu, naći će se usred pravog Algoja. Kempten je po sačuvanim izvorima iz ruke grčkog antičkog pisca Strabona, najstariji njemački grad. Grk ga je pomenuo osamnaest godina prije Hrista.

Tada su se u ovom području već pomiješali Iliri iz Panonije i Kelti sa Zapada.

Brežuljkasti predjeli sa pašnajcima, raštrkanim seoskim gazdinstvima i šumarcima odmah plijene pseudoidiličnim zovom koji gradski ljudi jasno čuju: Taj zov za izgubljenim jednostavnim životom, dobrim komšilukom i zdravom hranom jeste, naravno, projekcija urbane čežnje na predalpsko brežuljkasto zelenilo.

Ali je taj poriv, kao i uvijek, sjajna osnova za razvoj seoskog turizma. Algoj je jedan od omiljenih turističkih ciljeva Nijemaca. Zabijen kao klin između Bodenskog jezera i krečnjačkih alpskih zubaca, on i jeste nešto posebno.

Mada dijalekt spada u podvrstu švapskog narječja, njegova nepročišćena brdska snaga i boja čine ga gotovo stranim jezikom za sve Nijemce koji su odrasli nešto sjevernije. Tradicija je očito jača od promjena, jer su njemačke izbjeglice iz Šlezije i Češke poslije rata povećale broj stanovnika za trećinu, ali nisu ostavile čujan trag u jeziku.

Vangen – grad iz slikovnice

Na krajnjem jugozapadu ovog istorijskog područja, samo dvadesetak kilometara od sjeverne obale Bodenskog jezera, nalazi se varoš Vangen. Sa okolinom ne bilježi ni tridesetak hiljada duša. U sam gradić silazite sa brda na koje ste se popeli putem iz susjednih gradova. Kotlina kroz koju protiče Gornji Argen, otrovnozelena brdska rječica – inače pitoma, ali s proljeća zna da podivlja – okružena je pobrežjem koje se na sjeveru uspinje ka alpskom vijencu.

Sam centar varoši je opasan ostacima zidina koje se završavaju kapijama sa tornjevima. Kapija Svetog Martina iz prve polovine četrnaestog vijeka kroz koju je vodio put za Lindau, Ženska kapija u pravcu Ravensburga i naposljetku Barutni toranj. Unutar tog gradskog jezgra nepripremljenom posjetiocu se može učiniti da se obreo u slikovnici koja u Diznijevom maniru predstavlja svijet braće Grim.

Zgrade na svojim pročeljima muralima podsjećaju na istorijski značajne periode – predstavljeni su sveci i moćni popovi ili ulazak Napoelona u grad. Mnoge zgrade su obnovljene šezdesetih godina pa nam murali govore više o strasti domaćih restauratora prema istoriji, nego o istoriji samoj.

Ono što nije kitnjasto oslikano jesu periodi kuge i tridesetogodišnjeg katoličko-protestantskog rata. Grad je ostao katolički. Protestanti istog lokalnog narječja su većinsko stanovništvo dvadesetak kilometara zapadno, u Ravensburgu.

Kroz Vangen su prolazile vojske. U lokalnoj memoriji su zabilježene paljevine i pomori. Jednom je pred Šveđanima čitavo stanovništvo pobjeglo u Bregenc na Bodenskom jezeru, alemanski dio Austrije.

Fasadno zidoslikarstvo, po kojem ćete odmah shvatiti da ste na prialpskom njemačkom jugu, naglašava ionako posvemašnji šarm mjesta. Uz to idu i fasade sa ukrštenim gredama koje arhitekte u žargonu nazivaju „njemački mačevalac".

Sjednete li u neku od baštica u centru i uz piće posmatrate svijet oko sebe, shvatićete da je čitav gradić u stvari muzej sa zvucima, bojama i mirisima vremena za koje mislimo da je nepovratno prošlo. Jedna vodenica još uvijek vrti svoj točak. Iz jedne krčme koja se hvali višestoljetnom tradicijom dopire miris prženog luka. U izlogu najbolje gradske pekare mami vas pecivo čije ime na njemačkom znači „Topla duša". Uzmete li ga i zagrizete, znaćete i zašto. Lokalno pivo je boje mahagonija.

Neki od mesnih restorana će vas razmaziti švapsko-algojskim jelima: Od krupnika, otporne vrste pšenice, pravi se brašno za „vrapčiće" (Spätzle). Tijesto se trljajući propušta kroz rende i pada u vrelu vodu u obliku grudvica veličine tetovca. Izgleda da su grudvice tijesta koje konačnu formu pronađu tek u vreloj vodi, pretke Švaba i Algojaca – Alemane – podsjećale na dživdžane. Tako pripremljene grudvice ukuvanog tijesta zapeku se u rerni sa brdskim sirom. I to bude nezaboravni prilog ili, uz salatu, samostalno jelo.

Šta da kažem o „krofnama od kupusa"? Uzalud je opisivati harmoniju između sitno sjeckane slaninice, zaprženog kupusa i tijesta u koje se sve to roluje. Mora da se proba.

Švapska kuhinja generalno i algojska u svom specifičnom rustikalnom obliku sigurno su među najinteresantnijim regionalnim varijantama njemačkih gastronomskih umijeća. Ako mene pitate, algojska varjača bolje radi čak i od odlične bavarske.

Usporavanje kao terapija

Osim toga što će vas dobro nahraniti, Vangen će vas usporiti. Prodavačice imaju vremena. Konobari imaju vremena. Ljudi za tezgama na pijaci imaju vremena. Ako ovdje provedete više od jednog dana shvatićete da – i vi imate vremena. Ne znam da li je njemački autor Sten Nadolni prije objavljivanja svog bestselera „Otkriće sporosti" boravio u Vangenu, ali njegov naslov kao da pogađa jezgro algojske duše.

Osim sporosti, za ovu brdsku varijantu švapskog naroda važi još više nego za Švabe iz Štutgarta izreka „kad ništa ne kažeš, dovoljno si hvalio". Neki tu škrtost na riječima posmatraju kao dio šireg mentalitetskog fenomena nazvanog „stisnutost".

Na spomeniku, bolje rečeno fontani, koja se nalazi na uskom prolazu između dva glavna trga, vidi se šest nagomilanih ljudskih figura, a ispod obavještenje na lokalnom dijalektu da su u Algoju i onaj koji je skroz gore i onaj na koga su se svi navalili – jednako stisnuti. Tu izreku je u skulpturu pretvorio Jozef Mihael Nojštifter 1990. godine.

Ako bezazleni turista zakorači kraj ovog spomenika, jedna od figura će pljucnuti malo vode. To je kao skrivena kamera, samo bez kamere. Ovo zapljuckivanje prolaznika odaje lokalni smisao za humor koji je, kao i u svim brđanskim kulturama, ponekad surov, ponekad podmukao. I ne odveć profinjen. Zluradi smijeh onih koji su ostali suvi spada u performativnu intenciju ove plastike.

Više mi se sviđa vickasti spomenik sa svecem i pastirom Antonijem Velikim, krmačom i prasićima. Valjda zato što je moj sin, kad je bio mali, jahao bronzano prase. Trg se – logično – zove Krmačino trgovište, jer su na tom mjestu stotinama godina trgovali svinjama. Onaj ko se uprljao igrajući se sa prasićima može skoknuti do sljedeće neobične fontane uz gradske zidine – ženska figura nad čabrom pere glavu muškoj. Tu je nekada bilo gradsko kupatilo.

Algojski Jin i Jang

Na prilazu biblioteci koja je smještena u nekadašnju gradski ambar bronzani čovjek je naslonjen na stub od knjiga. „Tragač za istinom". Pod lakat su mu naslagani naslovi od Sokrata do Humbolta, od Homera do Dantea i Getea, te jevrejski, hrišćanski i muslimanski sveti spisi. „Tragač“ trenutno pokušava da riješi zagonetku „Magičnog kvadrata" iz Pompeja. Izgleda da će to potrajati.

Do mojih istina u Vangenu sam došao iskustveno-čulnim putem.

U gradu sam živio dvije godine. Kada ponovo koračam ovim ulicama, ne mogu da gledam samo to što mi daje prelijep dan – a ovdje zna dobro da zapada kiša – već se i sjećam. Na glavnom trgu je simfonijski orkestar pod ljetnim zvijezdama izvodio jedno od mojih omiljenih dijela „Karminu buranu". Bio sam dio te veličanstvene večeri.

Postojala su jutra kad bih preko ruba šoljice kafe posmatrao Alberta. On je bio mjesna luda koja je do paroksizma otjelovljavala princip stisnutosti. Išao je unaokolo i skupljao papiriće i opuške sa ulice, psujući naglas neuredni svijet. Ako bi se potom pojavio Alfons, koji je izgledao kao bradati Alibaba koji je upravo istrčao iz pećine, predstava bi mogla da počne.

Čupav i krupan, Alfons se grohotom smijao, bacajući zgužvane limenke piva unaokolo. Svađa ludog anarhiste Alfonsa i stisnutog ludaka Alberta bila bi glasna i – sudeći po reakcijama građanstva u baštama – izuzetno zabavna.

Obje figure su u meni ostale kao dvije karikaturalne strane algojskog, a donekle i njemačkog mentalitetskog koda: Anarhizam protiv krutog reda, individualni nemar protiv kolektivne discipline, Niče protiv Hegela, Dionizije protiv Apolona. Šta je jače, istinitije? Oboje. Iza čuvene njemačke pedantnosti krije se divovska kulturološka borba sa Alfonsom. Strah od njega u sebi.

Zgrčeni identitet

U Vangenu sam iskusio da je lokalni identitet vrsta grča koji se pojačava u dodiru sa stranim. Pa kako su onda svi ti ljudi ljubazni prema turistima? To su naučili u dugoj školi siromaštva. Nasmiješi se onome ko ti donosi pare. Stranac nije onaj koji dođe i ode, već onaj koji dođe i ostane, rekao je jedan pametni sociolog.

Kada su u pekari ili mesari shvatili da nisam u prolazu, naglo se smanjila spremnost inače prostodušnih i vedrih ljudi da progovore književnim njemačkim, ili nečim što bi barem ličilo na njemački. Na kraju su govorili na čistom arhaičnom jeziku, a ja sam klimao glavom. Čak su i jednoj Bavarki koja je u grad došla kada i ja prijateljski, poslije nekoliko pića, dobronamjerno rekli: „Ako ti deda nije sahranjen na obližnjem groblju, onda nećeš nikad biti naša!"

O svemu ovome razmišljam prepoznajući mjesta, ulice, sokake. Iz jedne radnje se izvija miris najboljeg planinskog sira na svijetu. Šteta što se nisam vratio u pijačni dan da samo za mene na trgu bukne vatromet obilja sa plodnog pobrđa. Seljaci koji u gruboj radnoj odjeći siđu u kotlinu da pazare kao da su dio nečije kostimografske predstave. Sve varoši koje su okružene brdskim selima blagoslovene su dobrom hranom.

Ovdje su seljaci uz pomoć države na vrijeme shvatili da je proizvodnja biološki kontrolisane hrane – budućnost. Nezamislivo dobar ukus njihovih namirnica počiva na jednostavnom činu vraćanja predindustrijskom načinu proizvodnje uz primjenu svih modernih saznanja.

Sjetio sam se da sam, kada sam krajem devedesetih napuštao Vangen, preko agencije naručio nekoliko radnika da mi pomognu pri iznošenju teških komada namještaja iz stana u kamion.

Na vratima su mi se pojavila četiri kosovska Albanca. Najmanji je progovorio bez ustezanja na srpskom: „Ima da gazdi kažemo da nisi htio iz političkih razloga. Znaš, ono, bijemo se dole. Dolazimo za sat vremena, ne plaćaš agenciji već nama. I biće jeftinije".

Ali tu počinje priča o nama, a prestaje ona o Vangenu.

 

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android