Zagrebački kustoski tim osvaja Beč | Panorama | DW | 10.03.2020
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Reklama

Panorama

Zagrebački kustoski tim osvaja Beč

Tri hrvatske kustosice su u lipnju 2019. preuzele umjetničko vodstvo prve bečke adrese za suvremenu umjetnost. Sada je otvorena njihova prva, s velikim interesom iščekivana i s oduševljenjem dočekana izložba.

„Orao je odletio“, „Kunsthalle Wien se mijenja“ – tako su posljednjih mjeseci austrijski mediji pisali o smjeni na kormilu vodeće bečke institucije za suvremenu umjetnost. Orao je kao logotip muzeja uveo Nicolaus Schafhausen, prethodnik WHW (What, How & for Whom), kustoskog tima iz Zagreba kojega čine Ivet Ćurlin, Nataša Ilić i Sabina Sabolović, od prošlog lipnja „na radu“ u Beču, i Ana Dević koja „drži položaje“ kod kuće u Zagrebu. Austrijskoj medijskoj javnosti se jako svidjela ta slika orla koji je odletio zajedno s nepopularnim Schafhausenom kojemu su prigovarali da je od Kunsthalle napravio skupu instituciju s velikim hladnim pogonom i da je ona sve samo ne ono što bi trebala biti: dom za suvremene umjetnike i publiku koja želi doći vidjeti ono što oni rade.

Ali što će orla zamijeniti – i doslovno i figurativno - to austrijska javnost nije znala i s određenim podozrenjem je čekala da vidi što će to novog “tri cure iz Hrvatske“ donijeti u Beč. Zato je s velikim interesom dočekano otvoranje prve izložbe u bečkoj Kunsthalle pod novim vodstvom i naslovom „...o kruhu, vinu, autima, sigurnosti i miru“. Kustoski tim iz Zagreba ju je zamislio kao neku vrstu svoje umjetničke vizit-karte pa je u nju uključio veliki broj umjetnika s kojima je radio u posljednjih 20 godina, uvrstivši u nju i radove umjetnika iz regije poput Mladena Stilinovića, Selme Selman, Milice Tomić, Hane Miletić. Ta vizitka je u svakom smislu šarolika i otvorena, sa snažnim ženskim pečatom naglašenim izborom 8. ožujka kao datuma otvaranja i s jasnim lijevim političkim stavom s kojim WHW uvijek radi i nastupa. 

Ulaz u Kunsthalle Wien - nove direktorice Kunsthalle su stjerale nekadašnju muzejsku trgovinu u kut i oslobodile prostor odmah s vrata za umjetnost.

Ulaz u Kunsthalle Wien - nove direktorice Kunsthalle su stjerale nekadašnju muzejsku trgovinu u kut i oslobodile prostor "odmah s vrata" za umjetnost. "Songs about being free" instalacija je umjetnika Tima Etchellsa, ali i svojevrsno geslo WHW-a u prvoj godini njihovog mandata na kormilu Kunsthalle Wien

I da odmah odgovorimo na ono najvažnije pitanje: velika očekivanja austrijske javnosti nisu ostala iznevjerena. U Museumsquartier, muzejski kompleks u srcu Beča, u nedjelju (8. 3.) se slila rijeka od dvije i pol tisuće posjetitelja, brojka koju ova institucija, rekla nam je njezina glasnogovornica, sa sličnih događaja ne pamti.

„Mi ne želimo voditi praznu kuću!“

„Izuzetno smo zadovoljne“, kaže WHW-trojac. „Kad radiš prvu izložbu, radiš uvijek u nekoj vrsti mjehura, jer ne znaš točno s kim razgovaraš, tko je tvoja publika, kakva će biti interakcija, još uopće nisi opipao biló grada na pravi način. A na otvaranju je zapravo postalo opipljivo da su naš prijedlog, smjer i vrijednosti koje smo htjele naglasiti očigledno dobro primljene.“ Super je osjećaj, pričaju u razgovoru za DW, to što se pokazalo da u instituciji, koju će voditi još najmanje pet godina, kreću na put na kojemu očito neće biti same, jer postoji publika koju zanima ono što rade.

A to je novim umjetničkim direktoricama bečkog muzeja za suvremenu umjetnost jako važno: „Mi ne želimo voditi praznu kuću. Ovo što mi radimo je na neki način javni servis. Svaka blagajnica u supermarketu plaća naš program. Mi mislimo da prema tome moramo biti odgovorne.“ A to znači, kažu, da moraju pronaći način da umjetnici, kustosi, kritičari, teoretičari Kunsthalle osjećaju kao svoju kuću, ali i da ponude sadržaje koje će prihvatiti najrazličitija publika u Beču. Najteži dio zadatka je, priznaju, upravo taj: kako postići da ona blagajnica iz supermarketa dođe vidjeti njihove izložbe i posjeti njihov muzej? Iako su svjesne težine zadatka u kojem - kada je riječ o umjetnosti - ni u Beču, a ni drugdje, nisu usamljene, optimistične su. Vjeruju da živimo u trenutku u kojem postoji puno tema koje ljudi osjećaju kao goruće i koje zanimaju širi krug ljudi. „Naš prvi pokušaj će biti da probamo razgovarati o temama koje se tiču šireg kruga ljudi, o kojima ljudi imaju neko mišljenje, neki stav i o kojima su spremni ući u diskusiju. To je jedan dio, a drugi koji ćemo polako razvijati je da ljudi osjete da institucija ima interes za njih.“ To žele pokazati konkretnim gestama poput pozivnica na različitim jezicima i po prvi put organiziranim vođenjima na bosanskom, hrvatskom i srpskom. „To su male geste za koje treba vremena da dođu do ciljne grupe, ali koje će, nadamo se, dovesti do toga da se ljudi osjećaju pozvanima na drugačiji način.“  

Tri hrvatske kustosice na otvaranju izložbe u Beču s povjerenicom Grada Beča za kulturu koja je na otvaranju rekla da je WHW obogatio Beč svojom oštroumnošću i senzibilitetom

Tri hrvatske kustosice na otvaranju izložbe u Beču s povjerenicom Grada Beča za kulturu koja je na otvaranju rekla da je WHW "obogatio Beč svojom oštroumnošću i senzibilitetom"

Što je čovjeku potrebno za dobar život?

Prva izložba u mandatu WHW-a u Kunsthalle udružuje puno ovih proklamiranih ciljeva kustoskog kolektiva iz Zagreba. Njezin naslov je citat iz knjige libanonskog autora Bilala Khbeiza i njegovog promišljanja snova o „dobrom životu“. Što je čovjeku potrebno za „dobar život“? Jesu li to kruh, vino, auta, sigurnost i mir? To je, kaže Khbeiz, a tu njegovu sliku preuzimaju kustosice bečke izložbe, predodžba „dobrog života“ kakvu veliki broj povezuje sa Zapadom i o kakvom veliki broj ljudi sanja. Za njega su, kako nam bolno pokazuju slike ljudi s granica Europske unije, mnogi spremni riskirati i život. „Postoji li nešto za što si spreman dati svoj život?“ - stoji na jednom plakatu izloženom u okviru rada Milice Tomić. „Za što si ti spreman umrijeti?“ - pitam poznanika koji se nađe pored mene u trenutku kada stojim pred radom srpske umjetnice. „Za moj život“, kaže mi on, intelektualac iz Zagreba. I tu se zatvara krug koji se otvara sa željom kustosica WHW-a da tematiziraju goruće teme, nastavlja ilegalnim migrantima koji se tope po Sredozemnom moru i smrzavaju na hrvatsko-BiH granici i blagajnicom iz supermarketa, koja se isto tako bori za neki „dobar život“.

Traže se nova rješenja

Živimo, bez sumnje, u vremenu u kojemu su ljudi postali svjesni da globalni problemi imaju lokalne posljedice: koronavirus, globalno zatopljenje, ratovi, migracije… „U vremenima ekonomske krize i nezdrave ekonomije je način da ostaneš siguran da nemaš ništa“, kaže jedan od grafita koji prate posjetitelje izložbe u Kunsthalle, rad rumunjskoj umjetnika Dana Perjovschija, drugi nas poziva na „Comm(unity) karantenu“. Sve riječi iz naslova izložbe, smatraju kustosice, u međuvremenu ostavljaju gorak okus u ustima. Svijet u kojem živimo s problemima koje imamo, može se iščitati iz uvodnog teksta programske knjižice, dokaz je da nam kapitalizam na duge staze ne može zajamčiti „dobar život“. Traže se nova rješenja i WHW ih žele tražiti s umjetnicima i bečkom publikom. Ali je li to kontradikcija sama po sebi? Je li Beč, kao jedan od centara upravo onog kapitalizma koji kritiziraju, zapadna metropola u kojem se čovjek pored sjajnih, bogatih, golemih i raskošnih zdanja osjeća tako malen, krivo mjesto za ovu potragu? Nije, uvjerene su kustosice iz WHW-a: „Ne treba zaboraviti da je Beč i crveni grad, ´rotes Wien´, da u gradu postoji puno zajednica koje to žive. Osim toga, u njemu su socijaldemokrati na vlasti od Drugog svjetskog rata. Na svjetskim listama gradova najboljih za život je Beč često u vrhu, i to ne zato što je lijep kao Sacher torta, nego zato što ima najveći postotak javnog stanovanja u Europi, jer ima besplatno školstvo, mrežu vrtića, izvrstan zdravstveni sustav, jer je grad koji gradi svoje zelenilo i jako se puno bavi svojom ekološkom pozicijom.“ 

Instalacija austrijske umjetnice HC Playner u bečkoj Kunsthalle pod naslovom Turn a def ear to shoes for white people

Instalacija austrijske umjetnice HC Playner u bečkoj Kunsthalle pod naslovom "Turn a def ear to shoes for white people"

Skvoteri u zagrebačkom javnom prostoru

A zašto rješenja za bolju budućnost ne traže u svom gradu, Zagrebu, i u Hrvatskoj? To, kažu, rade već 20 godina i nisu prestale odlaskom u Beč. Tri članice WHW-a su u Beču, a četvrta, Ana Dević vodi na praktičnoj razini zagrebački pogon koji se trenutno sastoji prvenstveno od dvije inicijative: Galerija Nova u kojoj i dalje rade izložbene i diskursivne programe, i program WHW-akademije, eksperimentalni internacionalni program za mlade umjetnike. Vrlo im je važno, kažu, bilo da njihovo djelovanje u Zagrebu ne bude ugašeno niti ugroženo, ali istovremeno misle da javnost treba znati da je jedan dio motivacije za odlazak na novi posao u Beč bio taj što su se umorile od 20 godina stalnog pregovaranja o temeljnim uvjetima rada kod kuće. „Galeriju Nova koju vodimo već 15 godina, vodimo u apsolutno prekarnim, nemogućnim uvjetima. Već šest godina nemamo ugovor, neka smo vrsta prešutnih skvotera u gradskom prostoru, imamo minimalnu podršku za naš rad. Nikada nismo dobili nikakve pozive ili inicijative iz bilo koje velike institucije. Ne radi se čak o vođenju neke institucije – nego nas nitko nije pozvao ni za neki kustoski rad, za neku izložbu.“ U Beču su, pak, dobile veliki prostor, dobro opremljenu instituciju s budžetom od preko četiri milijuna eura godišnje, koji je definiran za iduće tri godine. Godinu i pol dana prije isteka njihovog petogodišnjeg ugovora će im biti rečeno želi li ih Grad Beč zadržati na čelu Kunsthalle. 

Ima li nešto za što bi dao svoj život? - rad srpske umjetnice Milice Tomić na izložbi u Kunsthalle Wien

"Ima li nešto za što bi dao svoj život?" - rad srpske umjetnice Milice Tomić na izložbi u Kunsthalle Wien

Privilegirane migrantice

Za sada se, kažu, osjećaju apsolutno dobrodošlima u Beču i nailaze na otvorena vrata kod svih institucija kod kojih su pokucale. Nikakav oblik otpora ili diskriminacije jer dolaze odakle dolaze, kažu, nisu osjetile. Ali svjesne su da su one privilegirane migrantice: „Mi smo iste sekunde dobile radnu dozvolu, boravak, apsolutno sva prava koja dolaze u tom paketu. Tako da smo oprezne kada koristimo tu riječ jer smo itekako svjesne kroz što ljudi prolaze da bi fizički došli do Austrije, a kamoli da bi izregulirali svoj status. Činjenica da si na visokoj institucionalnoj, direktorskoj poziciji na neki način ukida jedan dio te perspektive.“

Neugodnih iskustava kao Hrvatice u Beču nisu imale, ali ipak je dobro, kaže s osmjehom Sabina Sabolović, jedna od članica WHW-a, da joj do Zagreba treba samo pet sati vožnje autobusom. Toliko i zagrebačku publiku dijeli od izložbe u Kunsthalle Wien i gorućih tema koje nas se, uvjerene su nove šefice te ugledne bečke institucije, svih tiču.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android