Zabranjen ulaz izbjeglicama

Izbjeglica je osoba koje ne može računati na zaštitu u vlastitoj državi i koja, ukoliko se vrati kući, mora da strahuje da će biti progonjena. Ovaj dio definicije izbjeglice potiče iz člana jedan Ženevske konvencije o izbjeglicama. Konvencija je na snagu stupila 1951, a samo prošle godine je preko devet miliona ljudi napustilo svoje domove. Ovaj broj dramatično raste ukoliko se u obzir uzmu i ljudi koji su progonjeni, a još uvijek se nalaze unutar granica svoje domovine. Računajući takozvane unutrašnje izbjeglice, u svijetu se u bijegu nalazi dvadeset do dvadeset i pet miliona ljudi.

Najbogatije države svijeta ne čine mnogo kako bi pomogli tim ljudima. Upravo države koje propovijedaju demokratiju i ljudska prava okreću glavu od ovog problema. Njemačka, recimo, može da se pravda kako je velikodušnija od SAD-a. U Njemačkoj se nalazi 877.000 izbjeglica, dok ih je u SAD upola manje. Ipak neke mnogo siromašnije države nose daleko veći teret. Iran pruža utočište za preko milion ljudi, Tanzanija za preko 600.000.

Zbog ovih brojeva bi bogate države trebalo da se zastide, ali to ne čine. EU zatvara svoje granice. Niko ne zna koliko ljudi se godišnje utopi u Sredozemnom moru pokušavajući da se u trošnim čamcima domogne Evrope.

Argument za zatvaranje granica zvuči cinično: većina izbjeglica, navodi se, uglavnom predstavlja takozvane privredne izbjeglice, ljude koji traže posao. To zvuči kao da je nada u bolju budućnost sama po sebi kriminalan akt. Ipak, i oni koji su odista ugroženi u svojoj zemlji, često ne uspijevaju da dobiju zaštitu u državama koje se ubrajaju u dobrostojeće.

Stvari postaju gore, kada se spozna činjenica da je sve manje novca koji se ulaže za zbrinjavanje izbjeglica. Kada šokirajuće slike, naprimjer iz sudanskog Darfura, dospiju u javnost, onda se daju velika obećanja. Očito je da ta obećanja ne donose mnogo. Posljednji primjer je program UNHCR-a za zbrinjavanje izbjeglica iz Darfura. Od obećanih 30 miliona dolara, do sada je uplaćeno svega milion i po.