„Za moj Dunav bih išao i na robiju“
18. august 2018
Upozorenje građana kako na obali Dunava i obroncima Fruške gore postoji nekoliko opasnih divljih deponija za Svetozara Jovičića nije bilo neobično. Osnivač poznate novosadske udruge „Komšija" već 15 godina savjesno radi na očuvanju životne sredine, kako obrazovanjem sugrađana i djece, tako i da onda sam čisti okoliš. „Prvo smo govorili građanima neka ne bacaju otpad u prirodu, nego da ga recikliraju. Onda su oni rekli, evo ti; uzmi i nosi. Ja ne znam što bi s tim", kaže Svetozar.
Kupio je kombi, nabavio dozvole i na pozive „Komšija" i komšija – susjeda, sakupljao otpad i nosio na reciklažu. Tako je onda krenuo i prema Beočinu kad su ga upozorili kako bi divlje deponije između Sremske Kamenice i Beočina mogle biti opasne za ljude i životinje ili bi čak mogle izazvati požar. „Meni je kao čovjeku koji je sudjelovao u gašenju desetina šumskih požara, to bio alarm. Kao da si biku stavio crveno. Nadležni nisu bili zainteresirani pa sam pokupio ekipu u kombi, obišli smo sve, očistili deponije i pokupili reciklažni otpad", priča Svetozar Jovičić za DW.
Umjesto pohvale – prijava
Ovog puta je zbog toga dobio - prijavu, jer za sakupljanje i separaciju otpada nije imao dozvolu. „Naša dozvola je istekla prije toga i mi smo pokrenuli postupak za obnovu. Ali, to je birokracija: te nedostaje vam jedan papir (dokument) pa fali vam papir da vam ne fali papir. Pa onda Beograd ne da papir da vam ne fali papir. I tako u krug. Netko iz Čistoće je to saznao i prijavio nas inspekciji", prepričava Svetozar.
Komunalna inspektorica, nastavlja Svetozar je na licu mjesta „konstatirala" da je tamo pet kubičnih metara drva - koje je kasnije podijelio za grijanje, deset automobilskih guma, dvije goleme vreće plastične ambalaže i oko tonu staklene ambalaže, sve prikupljeno u njegovoj akciji čišćenja.
Nekoliko mjeseci kasnije stigla mu je opomena da nije platio kaznu. Zapravo je iz opomene uopće saznao kako je Prekršajni sud odredio njegovu krivicu i osudio ga na globu od 26.000 dinara (oko 220 eura). Ili na mjesec dana zatvora.
„Najviše me je pogodilo što nismo dobili niti presudu suda. Najvjerojatnije nitko nije bio kod kuće pa su oni objesili presudu na ploču suda i presuda je tako postala pravomoćna. Ja sam iz opomene saznao da će me prva (policijska) patrola koja me sretne uhititi i odvesti na odsluženje kazne", kaže nam Svetozar Jovičić.
„Nikada prije nisam imao problema, pohvaljivali su nas i nagrađivali, dobivali smo od škola zahvalnice. Sada smo osuđeni bez prava žalbe, mogućnosti obrane, ičega. To je jako ružno, živimo u državi u kojoj nemamo prava glasa."
Najveću nagradu dobio od građana
Novaca za globu nema, ali po svemu sudeći Svetozar neće u zatvor. Jer njegovi susjedi ga neće ostaviti na cjedilu: „Rekli su, nećeš ti u zatvor, sakupit ćemo pare. I evo, skoro smo uspjeli, sutra-prekosutra ću platiti kaznu i ne idem na robiju", kaže ponosno Svetozar.
„Imamo preko 10.000 poruka podrške, uplata po 100, 500, 1.000 dinara. Evo, opet sam se naježio, ja sam emotivan čovjek. Nije bitna suma, jer onaj tko je dao sto dinara, taj i nema više", kaže Svetozar i čita dugačak spisak imena koji su mu pomogli. Među njima su i ljudi iz inozemstva, a s ponosom ističe i Filipa Vukšu iz Beograda kome je zbog uređenja autobusnih stanica u Beogradu također stigla kazna od 60.000 dinara.
Podrška koja stiže ovih dana mu je, kaže, najveće priznanje, medalja i pehar. „Pobijedili smo u ovoj nepoštenoj borbi. Sada se pokazalo da je iza mene ostao trag, za mojim djelom. Da je to ušlo u krv hiljada građana." Taj trag se ne mjeri samo tonama reciklažnog otpada. Svetozar je susjedima dijelio i drva za ogrjev, pomagao djeci sa smetnjama u razvoju, pomogao uređivanje Sigurne dječje kuće i još mnogo toga. „Ljudi su to zapamtili. Neljudi nisu, a za njih me nije ni briga."
„Koga briga za njih, idemo dalje!"
Za institucije ga više nije briga. Čak i da ga sad pozovu i ponude pomoć, rekao bi im da su zakasnili. „Prije 10, 15 godina sam sa Čistoćom imao odličnu suradnju. Zajedno smo radili, zajedno čistili i sprječavali nastajanje deponija. Na primjer, složimo se kako je plaža 'Oficirac' potencijalno žarište, mi ćemo očistiti, a vi donesite kontejnere. Oni donesu, mi održavamo, kao komšije, učimo djecu, građane da ne bacaju okolo. Odlazio sam kod njih, odlazio u gradsku upravu, molio za kontejnere tamo gdje ih nema", priča Svetozar Jovičić.
Što se dogodilo u međuvremenu? „Đubretarska mafija", tvrdi stari aktivista. I diletantizam. „Gradska deponija u Novom Sadu nema niti jednu dozvolu pa je onda lakše udarati po nama da bi sakrili kako nemaju dozvole", ljutit je Svetozar. „Ali nastavljamo dalje, tko njih šiša. Našli smo način kako da dobijemo dozvolu, još ako nam ljudi pomognu da popravimo kombi koji nam služi za transport - jer je dugo već u kvaru, bit će odlično!"
„Volim prirodu, zaljubljen sam u Dunav, volim otići na Frušku goru, tamo naberem kupine, ljubičice i skuham čaj", priča Svetozar ponosno. „Ja sam rođen ispod same Petrovaradinske tvrđave, gdje se ljube Dunav i Fruška. Za moj Dunav, za moju Frušku, za moje komšije, spreman sam ići i na robiju ako treba!"