1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Vučiću ne ljuti se

Ivica Petrović
24. septembar 2018

Aleksandar Vučić ne ide u skorije vreme ni u Brisel, ni u Njujork. Oni će, kako je to rekao Marko Đurić, „malo da ga sačekaju“. Zašto je predsjednik Srbije odlučio da Zapadu „udara čežnju“?

https://p.dw.com/p/35Nmt
Brüssel - Federica Mogherini trifft Hashim Tachi und Aleksandar Vucic
Foto: picture-alliance/AA/Council of the European Union

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je očito odlučio da je vrijeme za novu fazu u odnosima Srbije i zapadne međunarodne zajednice, koja bi se mogla opisati kao tihi bojkot Brisela i Vašingtona. Tu odluku nije saopštio sam Vučić, ali je javnost za nju saznala kroz riječi predsjednika Kancelarije za Kosovo i Metohiju Marka Đurića, koji je ukratko poručio kako će Brisel malo da sačeka na Vučića, a Vučić neće ni u Njujork na zasjedanje Generalne skupštine Ujedinjenih nacija (UN). Na to zasjedanje inače putuje premijerka Ana Brnabić.

Đurić je objasnio da je Vučić ponudio neka rješenja za Kosovo, ali da se na njega nakon toga sručila lavina napada i kritika. Tada je po Đurićevim riječima uslijedilo ili ćutanje ili pranje ruku, kao i najstrašniji napadi iz dijela međunarodne zajednice, i stoga, kako navodi Đurić, „oni će sada malo da sačekaju da vide Aleksandra Vučića i malo će sačekati na taj sastanak”.

Zašto je predsjednik ljut?

Ako je ljutnja predsjednika Srbije povezana s reakcijama na ideju o podjeli ili razgraničenju na Kosovu, mora se primijetiti da je zaista teško ustanoviti na koje se tačno napade iz dela međunarodne zajednice misli. Ideja o razgraničenju, podjeli ili razmijeni teritorija nije naišla na preveliko oduševljenje u pojedinim zapadnim zemljama, ali je pretjerano reći da je tu neko „najstrašnije napadao" Aleksandra Vučića. Čak je i u zemljama koje nisu pokazale previše entuzijazma za Vučićeve prijedloge bilo različitih glasova političara i teško je reći da je i unutar njih postojao neki jedinstven stav.

Druga grupa zapadnih zemalja bila je nešto otvorenija za te ideje. Veliki broj evropskih političara je smatrao – uz izvjesne ograde i oprez – da se može prihvatiti i razgovor na tu temu. Isticalo se da bi trebalo podržati sve ono oko čega se dogovore Beograd i Priština, a bar ako je vjerovati srpskim medijima, najmanje protivljenja takvoj ideji bilo je u SAD. Srpski mediji prosto su se utrkivali u napisima kako je američka administracija prilično promijenila svoj stav i da ona nema ništa protiv rješenja koje bi uključivalo neku vrstu podjele ili razgraničenja.

Zašto je onda ljut predsjednik Vučić? Naim Leo Beširi, direktor Instituta za evropske poslove, primjećuje da je „predsjednik Vučić vrlo često ljut, i mi čak nikada tačno i ne znamo na koga je i zbog čega predsjednik ljut. Jer, različiti scenariji rješavanja kosovskog pitanja su izlazili u javnost, a nikada nismo dobili ni formalnu ni neformalnu potvrdu o kojim to opcijama govori vrh srpske vlasti. Mi samo znamo da Srbiji ne odgovara status kvo, a šta znači razgraničenje, korekcija granica, razmjena teritorija – taj odgovor nikada nismo dobili".

Niko ko je izabrani predstavnik građana Srbije, nastavlja Beširi, nema taj luksuz da odlučuje s kim će i kada razgovarati. „Bojim se stoga da je sve ovo o čemu govori Đurić samo trik za unutrašnju upotrebu. To bi trebalo da uvjeri građane Srbije da je predsjednik Vučić uradio sve što je bilo u njegovoj moći, ali, eto, međunarodna zajednica ne sluša nas i naše zahtjeve, i kada dođe do trenutka potpisivanja sporazuma sa Kosovom za to će se tražiti podrška građana jer drugo rješenje nije bilo moguće", ocjenjuje Beširi.

Brisel na ledu

Novinar nedjeljnika NIN Vladan Marjanović ističe da direktor Kancelarije za Kosovo Marko Đurić neretko zvuči kao stend-ap komičar, pa se iz tog ugla može posmatrati i ova njegova izjava. „Evropskoj uniji će, implicira se, biti ostavljeno vremena da shvati koliko se ogriješila o Vučića i njegovo herojsko zalaganje za 'rješenje' kosovskog pitanja za koje je onomad u Kosovskoj Mitrovici priznao da ga zapravo nema – pa ako i kad shvati, on će je ponovo udostojiti svog prisustva na pregovorima. U međuvremenu, srpski zvaničnici će svoju indignaciju zbog nerazumijevanja koje Brisel, Berlin i ostali pokazuju nositi kao medalju", kaže Marjanović.

Potpuno je, naravno, jasno da je u ovom slučaju Marko Đurić samo glasnik i da je, kako je znao i umio, pokušao da javnosti prenese odluku Aleksandra Vučića. Očito je Vučić toliko ljut na Zapad da se i ta poruka morala poslati preko posrednika. Stoga i Vladan Marjanović smatra da glavne zasluge ipak pripadaju pravom autoru Đurićevih riječi – samom Vučiću. „Nakon što mu jedan blef nije prošao, sada pokušava drugi: umjesto zalaganja za kompromis, sada se sugeriše da će Beograd, makar na neko vrijeme, zaigrati na 'tvrdo'. U nekim prethodnim situacijama, to bi možda i imalo smisla kako bi se isposlovali ustupci druge strane. Sada, kad se već odavno debelo zabrljalo, to neće služiti ničemu nego daljem prolongiranju rješenja kosovskog pitanja – što vjerovatno i jeste krajnji cilj", napominje Marjanović.

Ljutnja je dokaz (ne)moći

Aleksandar Vučić je, kako bi se to u Srbiji reklo, odlučio da Zapadu „udara čežnju", ali ono što bi zaista trebalo da interesuje građane Srbije jeste odgovor na pitanje šta se može postići takvom politikom i diplomatijom. Možda je neko unutar srpske vlasti pomislio da će u nekom od zapadnih centara Vučićeva ljutnja izazvati besane noći, ali u tom slučaju je srpska diplomatija u dubljoj krizi nego što se javno priznaje. Može li se na taj način doći do bilo kakvog boljeg rješenja za Srbiju kada je riječ o rješavanju kosovskog problema?

Naim Leo Beširi smatra da „tako infantilnim ponašanjem ne može da se postigne ništa. Sve ovo služi za dnevno-političku upotrebu da građani koji podržavaju Vučićevu politiku mogu da kažu kako on ima tu moć da se na nekoga naljuti i da sa nekim ne razgovara. Ništa pozitivno iz nerazgovaranja ne može da izađe, jer bez razgovara sa Briselom i ostalim međunarodnim činiocima, to pitanje neće biti riješeno. To znači da se mora razgovarati, pa čak i sa onima sa kojima se ne slažete, a što duže razgovarate to je veća vjerovatnoća da će doći do kompromisnog rješenja", zaključuje Beširi.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android