Vulin kao Vučićeva melanholija | Politika | DW | 23.04.2018
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Reklama

lični stav

Vulin kao Vučićeva melanholija

Zašto Aleksandar Vulin voli javno reći sve ono što pripiti Srbin u kafani prevali preko usana tek poslije pete ture? Odgovor je prost. Zato što mu to odobrava Vrhovni komandant, piše u svom komentaru Dragoslav Dedović.

Baš bi me zanimalo šta bi predsjednik Srbije Aleksandar Vučić odgovorio na neizgovoreno novinarsko pitanje – šta je njemu Aleksandar Vulin? Ministar odbrane Vlade u zemlji kojoj je on predsjednik? Ma nije valjda samo to?

Priča ide ovako.

Ministar odbrane najavi privatnu posjetu susjednoj državi, odnosno tamošnjoj manjini, a da prethodno nije priupitao vlasti te zemlje. To, hoće li on tamo ili neće, ne zavisi od nekih tamo ministara neke tamo zemlje Hrvatske, već od njegovog Vrhovnog komandanta, aktuelnog predsjednika države. Dakle predsjednika Srbije, a ne Hrvatske. Šta to znači? Da će Vulin na tenku u Hrvatsku, članicu Sjevernoatlanskog pakta, ne pitajući nikoga? Osim svog Vrhovnog komandanta? Na sve to se zvanični Zagreb ljutne i zabrani Vulinu lično i osobno pojavljivanje diljem Lijepe njihove.

Vidim, Vulin se nije nešto nasekirao. Kao ministar odbrane je uoči Dana vojske u nedjelju na Kalemegdanu organizovao ispaljivanje glasnih ćoraka iz topovskih cijevi. To se zove svečana salva. Ali pošto je riječ o Vulinu, slika ispaljivanja glasnih ćoraka ima neodoljivu simboličnu težinu.

Pročitajte i: Nemoć moćnog Vučića

Zašto li Aleksandar Vulin voli javno da kaže sve ono što pripiti Srbin u kafani prevali preko usana tek poslije pete ture? Odgovor je prost. Zato što mu to odobrava Vrhovni komandant. Za Vulina ne važe ni ministarska etiketa, ni pravila međudržavnog protokola, ni diplomatska umjerenost. Njega inspiriše Vrhovni komandant. I to, po svemu sudeći, ne toliko ovaj pomalo frazeološki nastrojeni, ukrućeni Evropejac, koliko onaj mladi Alek koji u društvu Zvezdinih huligana u Zagreb ide na šorku zvanu fudbal.

Dobro, možemo onda zaključiti da Vulin u Vladi uživa privilegiju koju Šešelj uživa izvan Vlade – on opslužuje melanholično sjećanje Vrhovnog komandanta na sebe mladog, agresivnog i britkog. Ti što viču su portparoli potisnutog šovinizma koji Vučić racionalnim diskursom poprilično vješto prekriva.

Kako inače objasniti da predsjednik Vučić u današnjem razgovoru sa medijima najavljuje recipročne mjere jer ne smatra da je Vulin učinio nešto neprimjereno, već da je Zagreb uveo verbalni delikt, sankcionišući Vulinovo ponašanje?

U svemu ovome teško je doći do racionalnog jezgra šešeljevsko-vulinovskog proizvođenja dimne zavjese iza koje se umjesto banalne svakodnevnice naziru uzbudljive devedesete.

U Hrvatskoj postoji vukovarsko-dubrovačko-kninska ratna trauma iz devedesetih, veliki pravednički gnjev koji je hrvatska pobjeda pretvorila u mitsko mjesto nacionalnog i državnog identiteta. Na taj kompleks se nakalemila i blajburška trauma. Empatija za srpske žrtve u tom konceptu nije predviđena.

Rat je prošao ali gnjev je samo donekle mukotrpno preinačen u mirnodopsku nelagodu. Potisnutu traumu je lako po potrebi aktivirati. Svako šešeljevanje u Beogradu obnavlja hrvatsku traumu, bez obzira što je Šešelj politički marginalac.

Tako proizveden gnjev biva često nepravedan prema Srbima generalno, a najprije prema onima u Hrvatskoj, čak i ako nikada nisu šešeljevali. Kada poslije Šešelja uslijedi i Vulin onda se može govoriti o serijskom iritiranju hrvatskih traumatičnih sjećanja.

Sa druge strane, i Srbi imaju izuzetno značajno traumatično mjesto u identitetu, starije i po opsegu zločina veće – Jasenovac. Svako ustaško divljanje u okolini Jasenovca obnavlja tu traumu. Zato su dvojica hrvatskih hosovskih ekstremista koji razmotavaju svoju zastavu sa ustaškim pozdravom u Srbiji prvorazredni skandal, mnogo uočljiviji od stava brojnih hrvatskih antifašista i umjerenih ljudi.

Zabranu ulaska u Hrvatsku Vučić je doveo u vezu sa njegovim jasenovačkim diskursom: „Kao da se Srbima brani da govore o najstrašnijem zločinu na prostorima bivše Jugoslavije u posljednjih sto godina." A šef srpske diplomatije Ivica Dačić je rekao da je „Za dom spremni" kod Jasenovca isto što i „Zig hajl" u Aušvicu.

Serbien Belgrad Dragoslav Dedovic (privat)

Dragoslav Dedović, dopisnik DW iz Beograda

Tako Zagreb fokusira nevaspitanu agresivnost Šešelja i Vulina, a Beograd ustaše kod Jasenovca.

U srpsko-hrvatskom odnosu je odlučujuća autoviktimizacija na obje strane – mehanizam koji isključuje empatiju za žrtve „naših" zločinaca i kritičko sagledavanje sopstvenih ideoloških alibija za zločine. Zato je srpsko-hrvatski politički teatar pun distorzija, kričav i mnogim posmatračima sa strane potpuno zagonetan.

U svemu ovome Vučić dobija ponešto na domaćem terenu – homogenizacijom. A na strateškom planu može da bude samo gubitnik. Svaki novi vulinovsko-šešeljevski razlog zbog kojeg bi Zagreb imao dobru priliku da zakoči beogradsko približavanje Briselu bio bi ravan autogolu. Jer je Vučić čak i svojim nacionalno naelektrisanim biračima obećao više mrskog Zapada u srpskom novčaniku.

Naposljetku, ostaje mi dilema – šta je Vulin Vučiću? Dvorska luda koja izgovara sve što bi kralj rado sasuo u brk komšijama, ali ne smije jer bi pokvario mirotvorački imidž? Univerzalno zapeti luk koji smišljeno odapinje strijele umočene u otrov prošlosti da bi naciljao komšijska bolna mesta? Pa kada Vučića zaboli njihovo kurčenje, da njih zaboli Vulin?

Pročitajte i: Ozbiljan incident, pa makar i od trola kao što je Šešelj

U svakom slučaju, izgleda da je Vulin kao višenamjensko oružje sa logističkom podrškom izgrednika Šešelja veća prijetnja za Zagreb nego sva četiri dodatna MIG-a koji bratskoj Srbiji poklanja bjeloruski usmjereni demokrata Lukašenko.

Ako Vulin simboliše predsjednikovu potisnutu traumu, nastalu napuštanjem radikalskih pozicija, onda je ministar odbrane sa privatnim stanom kupljenim od volšebnih kanadskih para, dugoročno gledano, krajnje destruktivan za racionalni dio Vučićeve politike.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android

Preporuka redakcije