Vučić i demonstracije

Novinar Mihael Martens piše u Frankfurter algemajne cajtungu: „Ne iznenađuje to što je jedan od glavnih zahtjeva demonstranata smjena generalnog direktora javnog servisa RTS. Oni optužuju RTS za režimsko izvještavanje i da je nejednako tretirao 11 predsjedničkih kandidata – što nije netačno. I zaista, u gotovo svim balkanskim zemljama je stara navika da se medijske kuće koje bi trebalo da budu javni servisi nalaze pod kontrolom vladajuće stranke. Oni su formalno javni, ali su de facto neka vrsta privatnog servisa šefa vlade. Kada Vučić daje intervju za RTS, može biti siguran da mu neće biti postavljeno nijedno zaista neprijatno pitanje, a kamoli potpitanje. Doduše, to ni za vrijeme bivšeg predsjedika Borisa Tadića nije bilo drukčije. Vučić je samo usavršio sistem. Onaj ko je ovih dana surfovao po kanalima srpskih televizija, vidio je nizanje hvalospjeva."

„Demonstranti su izrazili temeljno nezadovoljstvo zbog te situacije. No, njhov značaj ne bi trebalo precijeniti. Teško je reći koliko ljudi učestvuje u večernjim protestnim šetnjama . U Beogradu se govori o više od 10.000, u Novom Sadu, drugom po veličini gradu u zemlji, o 3.000 njih. I u drugim gradovima Srbije je bilo demonstracije. No, čak i da nezadovoljnika ima više od 20.000, u poređenju sa dva miliona građana koji su na predsjedničkim izborima glasali za Vučića, nisu kritična masa. Koliko god bilo vjerovatno da je dio (od dva miliona) Vučićevih birača podlegao trajnoj propagandi u medijima, šef vlade ima veoma mnogo iskrenih sljedbenika u Srbiji."

„Zato optužba dijela demonstranata da je Vučić pokrao izbore predstavlja pucanj u prazno. Vučić je stari lisac kada se radi o taktici, ali lisac koji je pokrao izbore – to nije". Autor u nastavku pominje i komentar prema kojem je vlast uvijek tamo gdje je Vučić, i napominje da „ni to nije novo, jer još je Borisa Tadić predsjednik Srbije od 2004. do 2012, slično postupao. Praktično je vladao zemljom iz predsjedničke palate."

„Izjednačavanje Vučića sa Erdoganom (...) koje trenutno često može da se čuje iz redova srpske opozicije, nisu fer. Dok Erdogan demonstrante rutinski naziva teroristima, Vučić je dosad polagao na retoričku deskalaciju: „Mi smo demokratska zemlja, i svako ima pravo da bude srećan ili nesrećan zbog rezultata izbora", bio je njegov komentar demonstracija. Doduše, Vučić je postavio i retoričko pitanje šta bi se desilo kada bi on svoje sljedbenike pozvao da izađu na ulice – što je pitanje u kojem se lako može prepoznati prijeteći ton".

Radio Dojčland funk (DLF) na svom internet-portalu piše: „Zvanično srpska privreda bilježi rast, ali većina ljudi ima osjećaj da im ide sve lošije. Prosiječna plata u Srbiji je 350 evra, stopa nezaposlenosti je zvanično 18 odsto, među mladima čak 44 odsto. Na ulice izlaze prije svega mladi ljudi koji demonstriraju sa dobošima i pištaljkama i horski Vučićev stil vladanja zovu diktaturom". U članku je prenijeto više izjava mladih demontranata, među kojima: „Ljudi na televiziji vide samo Vučića, ne znaju ništa drugo osim za Vučića. Sveukupne okolnosti u društvu nisu u redu. Ljudi rade sa lažnim diplomama, posao može da se dobije samo preko političke stranke. Oni kažu: povisili smo plate i penzije. Ali, prije toga su ih bili snizili. Međunarodni monetarni fond kaže da nam dobro ide. Ali mi znamo da nam ne ide dobro. Postupaju sa nama kao da smo ovce."

Javni servis ARD piše: „Protesti protiv Vučića nisu centralno organizovani a mjesta sastajanja se dogovaraju preko društvenih mreža. Studentske organizacije su posebno aktivne u Beogradu i Novom Sadu, gdje su iznijele i prve političke zahtjeve: da se rukovodeći političari i novinari odani vladi – povuku. I najveći bulevarski list u zemlji, Blic, na prvoj strani se bavio optužbom da je na biračkim spiskovima bilo 800.000 imena više nego što treba."