Vruće ili hladno- sjećanja na rat i progone

Pad Berlinskog zida 9. novembra 1989. godine je bio i pad tzv. gvozdene zavjese, koji je označio početak demokratije za dobar dio zemalja Varšavskog saveza. Za tadašnju SFRJ je on značio početak raspada te države i početak ratova na njenom području, koji su svojom surovošću šokirali Evropu i cijeli svijet. Stoga je u okviru obilježavanja pada Zida njemačka organizacija „Mreža migracija u Evropi“ došla na ideju da tematizira upravo te sukobe poredeći ih sa drugim svjetskim ratom.

Projekat je počeo prije dvije godine, objašnjava njegova voditeljica Anne von Oswald, različitim aktivnostima u Beogradu, Zagrebu, Sarajevu te Prištini. Na međunarodnim konferencijama održanim u tim gradovima sa zajedničkim imenikom „Kultura sjećanja“, je ova organizacija pokušala uspostaviti dijalog među sudionicima sa tih područja, što se, kaže ona, pokazala veoma komplikovanim. Sjećanja su, objašnjava ona, očito bila tako svježa, rane suviše svježe, da se nije mogla uspostaviti kultura dijaloga. Tek se u dijalozima sa sudionicima iz Njemačke , Poljske i Češke, koji su diskutovali o drugom svjetskom ratu uspostavila određena emocionalna distanciranost i mogućnost objektivnijeg posmatranja rata, tek tad se moglo razgovarati o uspostavljanju tzv. kulture sjećanja.

Kultura sjećanja

Sjećanje je očito veoma „živa“ kategorija, vruća ili hladna, što je i naslov ove izložbe. Vrijeme koje protiče hladi emocije, stoga se o onome što se dešavalo za vrijeme drugog svjetskog rata može daleko mirnije razgovarati i razmišljati nego o zadnjim ratovima na području Evrope, onim na prostorima bivše Jugoslavije. Umjetnici koji potiču sa tih područja su svaki na svoj način pokušali dočarati svoje sjećanje na rat ili vrijeme nakon njega.

Fotografu Nihadi Nini Pušiji, Sarajliju koji je utočište od rata potražio i našao u Berlinu, je u posebnom sjećanju ostala prva posjeta Mustafe efendije Cerića berlinskoj izbjegličkoj dijaspori. Opčinjenost prognanih vjerskim vođom, njegova nedodirljivost na jednoj, ali i jednostavnost i pristupačnost na drugoj strani. Fotograf Alen Hebilović, postavljenom foto-instalacijom miješa sjećanja iz rodnog Prijedora iz kojeg je protjeran, sa svojom berlinskom izbjegličkom svakodnevicom, dok Mladen Miljanović iz Banjaluke svojom instalacijom dvije stolice povezane konopcem, od kojih jedna jedna visi , metaforično tematizira odnos ljudi i stvari: „Jedni sude, drugi bivaju obješeni“ . Za sve njih je umjetnost djelotvoran način prerade doživljenog, „kultivisano sjećanje“ i pokušaj prenošenja tih sjećanja i emocija na posjetioce. Sudeći po sinoćnjim reakcijama publike, taj pokušaj se „isplatio“.

Izložba je od sutra otvorena za posjete šire publike, sve do 31. oktobra, a tri dana prije njenog kraja će biti zaokružena prikazivanjem reda filmova na temu rat, izbjeglištvo i progon te uloga umjetnosti u njima.

Autorica: Begzada Đulović-Kilian

Odg. ur.: Z. Arbutina