Vrelo Bune – poliranje srca | Evropa | DW | 19.10.2019
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Reklama

Kolumna

Vrelo Bune – poliranje srca

Smaragdna voda u kraškom krajoliku, nad njom derviška kuća i čempresi. Ova zemlja svojom suštinom pripada Mediteranu, njegovoj jedinstvenoj, orijentalnoj verziji. Ovo je zapad Orijenta i Orijent Zapada.

„I mi smo sve živo stvorili od vode", veli Kura‘nski ajet sa table na ulazu u Blagajsku tekiju. Pomislim, da je od ove vode, svi bismo bili smaragdi. Bili bismo marakatami – to je sanskritsko ime za zeleno. Ljudi koji su vidjeli Neretvu misle da je to najljepša zelena boja na svijetu. Sve dok ne dođu ovdje, na vrelo Bune, gdje ispod okomite stijene, iz pećine,  na svjetlo dana izlazi čudesna voda.

Ko je motorizovan, u Blagaj će iz Mostara lako doći. Tih sedam, osam kilometara, poljem među kraškim brdima, u kojem usred oktobarskog ljeta prepoznajete čemprese i stabla nara,  otežala od plodova, prođu kao u snu. Hercegovina je zemlja sunca. Ovakav odnos svjetla i sjenki na pozadini od kamena vidio sam još u Andaluziji.

Blagajska čaršijica malo koga zanima, mada je stara više stoljeća i ima šta da ponudi. Autobusi sa turistima se zaustavljaju na parkingu. Stižu sa kontinenta, iz primorja, iz Međugorja. Miješaju se jezici. Kao da je Tvorac odlučio da na ovom mjestu odustane od vavilonske pometnje i stvori jezički melanž. Jedno značenje dominira: Italijansko bello, kinesko měilì,  englesko beautiful.

Bosnien und Herzegowina: Stadtansicht Blagaj (DW/D. Dedović)

Tabla na ulazu u Blagajsku tekiju

Lijepo

Ljudi se u kolonama upute blagom nizbrdicom. Sa desne strane u susret im teče rijeka Buna, koja pjeni oko kamenja posijanog u njoj, kao da nije pokuljala ispod zemlje tek nekoliko stotina metara niže.  Lijevo počinje kraška uzbrdica. Zapravo obronci planine Velež. Na vrhu jednog brda bijeli se tvrđava.

Nešto istočnije odavde će vam reći da su tu stolovale Kosače, srpski plemići. A zapadno od te nevidljive linije zapisaće da se radi o ljetnjoj rezidenciji hrvatskih velikaša Kosača. Dok će bosanski izvori govoriti o bosanskim Kosačama. Kod jednog strastvenog Bošnjaka pročitao sam čak da je Stefan, Šćepan ili Stjepan Kosača bio – Bošnjak.  Izvjesno je da je posljednji moćni Kosača u svom trećem braku oženio jednu plemenitu Bavarku, pa ga je tazbina umjesto vojvoda nazivala hercog. Što mu dođe isto. Ali eto, ženidbena politika mjesnih vladara dovela je do toga da se ova zemlja ne zove Vojvodina već Hercegovina.

Inače, na prvi pogled, to je tek ćutljivo srednjovjekovno zdanje sa gordim bedemima. Teško ćete ovaj kamen natjerati da se izjasni. Šteta što nemamo vremena i za teže pristupačnu tvrđavu. Sa nje bi sigurno pukao vidik zemljom Hercega od Svetog Save – ne baš do Herceg Novog, gdje je imao zimsku rezidenciju, ali dovoljno daleko, da shvatimo kako se balkanska boljka zvana istorija makar za tren može preboljeti u raskošnim trenucima hercegovačke ljepote.

Bosnien und Herzegowina: Stadtansicht Blagaj (DW/D. Dedović)

Balkanska boljka zvana istorija makar se za tren može preboljeti u raskošnim trenucima hercegovačke ljepote.

Tekija pod stijenom

Put vodi ka ogromnom grebenu. Kao da je satara nekog božanstva – možda baš staroslovenskog Velesa, boga pašnjaka, šuma, podzemnog svijeta i pjesama –  grubo zarezala kamenu gromadu. U kamenom zidu su šupljine. Kažu mi da to bijahu orlovska gnijezda. Orlova više nema jer su ih seljaci potrovali pošto su u kokoškama vidjeli svoj plen. Bude mi žao ptica grabljivica. Nedostajaće ovom prizoru.

U podnožju kamene gromade smjestilo se zdanje podignuto u otomanskom stilu s početka 16., neki kažu s kraja 15. vijeka. Derviška tekija.

Sufijska učenja su osnov islamskog misticizma.  Njihovi mudraci vjeruju da je Bog stalno prisutan u ljudskom srcu. Zikr – derviški molitveni ritual – oruđe je kojim se postiže svijest, bolje je reći osjećanje božijeg prisustvu u nama. Sufijski mistici su opisali ljudsko srce kao ogledalo koje se s vremenom zaprlja. Zikr je „sredstvo za poliranje" uprljanog srca koje ga dovodi do visokog sjaja u kojem se ogleda božija tajna.

Sve to dobija svoj opipljivi smisao kada stupite pred Blagajsku tekiju. Dvospratna je i obuhvata više prostorija, sa konačištem, kupatilom, kuhinjom, sobom za molitve. Tekija bi se možda najbolje mogla opisati kao kuća derviša. Treba napomenuti da su derviški redovi imali značajan uticaj na Osmansko carstvo i na sultanove elitne trupe – janjičare.

Bosnien und Herzegowina: Stadtansicht Blagaj (DW/D. Dedović)

U podnožju kamene gromade smjestilo se zdanje podignuto u otomanskom stilu s početka 16., neki kažu s kraja 15. vijeka. Derviška tekija.

Voljeti sva stvorenja

Kako god, derviši nisu mogli izabrati bolje mjesto za poliranje srca od vrela Bune. Rijeka koja podzemno teče dvadesetak kilometara izvire na površinu ispod stijene takvom snagom da je to jedinstven slučaj u Evropi. Dvjestotinjak sunčanih dana godišnje obezbjeđuju reflektor za ovo čudo. Zeleno kao čempres, zlatno kao sunčevi zraci prelomljeni na ogledalu, plavkasto kao ranojesenje nebo iznad Hercegovine. I sve to – odjednom.

U prizemlju je prostorija sa tri prozora okrenuta prema Vrelu. Pred prozorima stalak sa otvorenim primjerkom Kur'ana. Ko ima mašte može da zamisli derviša kako miče usnama recitujući ajete, a oči su mu pune Bune i svjetlosti.

Bosnien und Herzegowina: Stadtansicht Blagaj (DW/D. Dedović)

Tekija na dva sprata obuhvata više prostorija - konačište, kupatilo, kuhinja, soba za molitve.

Popnete se na sprat drvenim basamacima zastrtim ćilimima. Rešetka od drveta kao da renda svjetlost. U hodniku, na policama, poređane stare knjige. Prostorija iznad one sa Kur'anom ostavlja bez daha. Ćilimi na koje se prolilo sunce. Iza prozora su isti kamen, ista voda, ista svjetlost kao u prizemlju, ali ste za visinu čovjeka bliži nebu, pa je, valjda, i Tvorac bliži.

Moja grupa je odavno otišla u obližnji restoran. Zastao sam tu, nasred tekije, zatečen ljepotom i sveobuhvatnim mirom. Čuje se voda, poneki ljudski glas. I škripa poda kada zakoračim.

Prisjetim se šta je napisao veliki pjesnik i mistik Dželaludin Rumi, otac derviškog mevlevijskog reda : „Tražiti put do ljubavi razumom, isto je što i tražiti svjetiljkom sunce". A na ulazu u tekiju stoji tabla na kojoj se kaže da su derviši osnovali tekiju sa porukom: „Voljeti stvorenja radi Stvoritelja". Ovdje je tokom vijekova izgleda pronađeno toliko ljubavi i za stvorenja i za Stvoritelja da i ja ovog oktobra 2019. mogu jasno osjetiti ono što je od nje ostalo.

Ljepota stvorenog ljudskom rukom je samo dovršavanje vječne ljepote ovog mjesta, derviško gnijezdo u podnožju praznih orlovskih staništa.

Bosnien und Herzegowina: Stadtansicht Blagaj (DW/D. Dedović)

Ko ima mašte može da zamisli derviša kako miče usnama recitujući ajete, a oči su mu pune Bune i svjetlosti.

Legenda o sedam grobova

Mada istoričari smatraju da je 1520 vjerovatna godina nastanka – neki je datiraju u stoljeće prije toga – i ova tekija ima legendu o svom postanku. Kroz blagajsku čaršiju projahao sjedobradi starac na bijelom konju, odjeven u zeleno, sa čalmom na glavi. Zaputio se prema vrelu i nikada se nije vratio. Ljudi su zaključili da je on dobri – tako u Bosni zovu narodnog sveca, čovjeka čiste vjere koji još misteriozno nestane. Potom su dobrom podigli tekiju.

Možda je sa ovom legendom povezana i druga koja ima istorijski korijen. Nju će mi docnije ispričati jedan Mostarac, uz pastrmku i Žilavku, u jednom od bajkovitih restorana koji su se pružili duž Bune ka Blagaju. Doduše, na tanjiru nije bila mekousta pastrmka, endemska vrsta koja živi u Buni i Neretvi. Ali je endemska bila priča. Bošnjački narod ovog kraja vjeruje da je kod tekije sahranjen Sari Saltuk, mistik poštovan u cijelom islamskom svijetu. „Pred smrt  je naredio da se napravi sedam tabuta i da se odnesu u sedam zemalja, od kojih je jedna Hercegovina", kaže mi Mostarac. To bi značilo da Sari Saltuk ima grob na sedam mjesta. Što možda može poći za rukom samo jednom dervišu iz 13. vijeka, rođenom u uzbekistanskom gradu Buhari – te podatke nam ostavlja osmanski putopisac Evlija Čelebija, ali četiri vijeka kasnije. 

Berberski putopisac Ibn Batuta  je Sari Saltuka u 14. vijeku opisao kao „ekstatičnog posvećenika Bogu“ . Istovremeno je tvrdio da je on „govorio stvari koje božiji zakon kažnjava“. Izgleda da je anarhistički raspoloženi derviš zaista ponekad pretjerivao jer ga je najveći teološki autoritet u Osmanskom carstvu 16. vijeka Čelebi Hodža fatvom označio kao „hrišćanskog monaha“.  Za sada je poznato pet njegovih navodnih grobova. Pored Blagaja, tu su i Babadag u rumunskoj Dobrudži,  Plava kod Dragaša na Kosovu, Kroja u Albaniji, rt Kaliakra u Bugarskoj i antička Nikeja poznata po ranohrišćanskim crkvenim saborima koja danas u Turskoj nosi ime Iznik.

Bosnien und Herzegowina: Stadtansicht Blagaj (DW/D. Dedović)

Razmišljam uz ribu i vino da bijaše baš mudro od Sari Saltuka što je sahranjen na sedam mjesta. Zašto bi se iko vezivao za jedno mjesto?

Poliranje srca

Razmišljam uz ribu i vino da bijaše baš mudro od Sari Saltuka što je sahranjen na sedam mjesta. Carstva u istoriji pulsiraju kao meduze, napnu se pa splasnu. Nekad naprosto implodiraju. Zašto kapiju svoje nebeske kuće vezati za samo jedno mjesto? Sudbina srušenih partizanskih spomenika i grobova nakon raspada Jugoslavije pokazuje da je derviš bio u pravu. 

Vraćam se istim putem, korakom laganijim, zamišljen. Nad mene su se nadvila stabla na kojima već puca krupni nar. Dignem pogled prema tvrđavi i čempresima, sigurnim znacima da je more svega pedesetak kilometara daleko i da ova zemlja svojom suštinom pripada Mediteranu, njegovoj jedinstvenoj, orijentalnoj verziji. Ovo je zapad Orijenta i Orijent Zapada.

Na rastanku od najljepšeg mjesta na kojem sam bio sjetim se Rumija: „Kad god radiš nešto iz duše, osjetićeš rijeku kako se u tebi kreće. To je radost“.  Kroz mene je tog dan potekla Buna.

Rado bih ostao ovdje, na Vrelu, sa mirisima ljeta, dok na sjeveru, iza Ivan-sedla kontinent polako prekrivaju magle. Rado bih došao ovamo sam, za vrijeme nekog od lokalnog praznika, kada su radnje zatvorene i turista nema. Možda je sebično, ali bih rado jednom presjedio cijelo popodne u tekiji, gledajući kako se šara na ćilimu mijenja sa promjenom kosine svjetlosti. Slušao bih vodu. Čuo bih dervišku molitvu. Krik orla. I moj srce bi zablistalo kao ispolirano ogledalo. Volio bih tada da zavirim u to zrcalno srce, da konačno ugledam taj odraz.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android