Voz nade

Prvi voz s izbjeglicama je kasnio. Sa više od dva i po sata zakašnjenja stigao je na stanicu Aerodrom Keln/Bon. U principu je to stresna situacija u Njemačkoj, kako za putnike tako i za radnike Njemačkih željeznica (Deutsche Bahn).

Ali, putnici koji su bili u ovom vozu se ne žale. Nijedan od njih. Riječ je o pet stotina izbjeglica koji su ovim specijalnim vozom došli iz Salcburga i smješteni u šatore na aerodromu. Najveći broj njih je previše toga preživio posljednjih mjeseci. Šta je onda jedan voz koji kasni u poređenju s preživljenim u Siriji, Iraku...

Tri sedmice na putu

Malo šatorsko naselje nalazi se između izlaska na autoput i aerodromske garaže. Sultan je jednostavno srećan što je ovdje. Dolazi sam iz svog rodnog grada Kunduza u Avganistanu. Na putu je već tri sedmice.

Trezveno lice, crvena trenerka, izlizane patike... Izgleda kao običan tinejdžer, ali samo dok ne čujemo njegovu priču. Jer, sve što je preživio na svom dosadašnjem putu ima malo veze s onim što se zove "sjećanje iz djetinjstva".

"U Bugarskoj i Mađarskoj nas je tukla policija. Jednostavno su nas pohapsili i strpali u zatvor", objašnjava ovaj 16-godišnjak. Način na koji su se vlasti prema njima odnosile, kaže, bilo je jednsotavno strašno. I on je došao tzv. balkanskom rutom do Njemačke. Ali, prethodno je morao preko Irana, Turske i na kraju u Evropu.

Oduševljen je dočekom u Kelnu i stalno se zahvaljuje: vlastima, gradu, volonterima... Ima velike planove u Njemačkoj. "Došao sam da ovdje učim, da studiram." Nada se boljoj budućnosti, a dok se pozdravljamo na licu mu je osmijeh pun povjerenja.

Srdačan doček - internet i "halal" obrok

Osmijeh kao Sultanov vidimo posvuda. Uprkos dugom putovanju, uprkos svim teškoćama, uprkos tome da su u stranoj zemlji. Skoro da se olakšanje kojim odišu ovi ljudi može rukom dotaći. Ovo osjećanje nije promaklo ni portparolu grada Kelna, Georgu Timeru (Timmer). Posebno je ponosan na WiFi stanicu koja im je obezbijeđena.

"To je stvarno fenomenalno prihvaćeno. Izbjeglice imaju nevjerovatnu potrebu za komunikacijom. Žele da stupe u kontakt sa rođacima, s porodicom..." I to bez obzira da li se oni nalaze u Evropi ili su još uvijek u domovini. Utoliko je još vrlo važna činjenica da su vlasti mislile na to. Ali, i ostalo je prilagođeno potrebama izbjeglica.

Obroci su "halal", onako kako to sebi pripravljaju muslimani. Pri tom u malom šatorskom naselju postavljeni su znaci koji označavaju put na engleskom, arapskom i paštu jeziku. Tu je čak i prostorija za molitvu, koja se nalazi odmah pored stanice mobilnih telefona i smartfona. Tu je i prostorija s garderobom jer mnoge izbjeglice nemaju ništa osim onog na sebi.

Narednih dana će ovo šatorsko naselje važiti kao mjesto prijema izbjeglica odakle će se autobusima dalje prevoziti u 47 prihvatnih centara.

Mnogima od izbjeglih koji su došli u ovo šatorsko naselje se ne skida osmijeh s lica i veoma slično razmišljaju, bez obzira da li se radi o osobama iz Avganstana, Sirije, Iraka ili Pakistana. "Samo što dalje", moto je mnogih. A kako će njihov život izgledati dalje o tome se u ovom trenutku ne razmišlja previše.