"Vojnici VRS samo šenlučili u Potočarima“

Kristina Šmic (Christine Schmitz) je u julu 1995. radila kao član organizacije "Ljekari bez granica" u srebreničkoj bolnici. Poslije pada Srebrenice bila je i svjedok deportovanja žena i djece iz Potočara i odvođenja bošnjačkih muškaraca na stratišta.

Kristina Šmic je opisala ono što je vidjela i doživjela, od granata koje su padale u blizinu bolnice u Srebrenici i panike stanovništva do ulaska snaga Ratka Mladića u grad uz "trijumfalnu radost i oduševljenje", kako je rekla. U Potočarima je 13. i 14. jula prisustvovala razdvajanju žena i djece od muškaraca na oči "plavih šljemova" i slušala pucnje iza zgrada i u obližnjoj šumi.

„Sve dobro organizovano“

Izjavila je da je imala utisak da su deportacije i ubijanjâ planirani i pažljivo pripremljeni. Jer, sve je efikasno izvršeno za samo dva dana.

"Meni je izgledalo kao da je to sve dobro organizovano, da je vrlo brzo stigao određen broj autobusa i kamiona u Potočare, 70 vozila koji je trebalo da se bave prevozom, a to je prilično visoka cifra i zato je moj utisak tada bio da je to unaprijed planirano i da je sve veoma dobro organizovano." S tim u vezi svjedokinja je ispričala i jedan potresan detalj:

"Trinaestog jula jedan mladi musliman, otac s jednogodišnjim djetetom, koje je nosio u rukama, prišao mi je, a slijedio ga je naoružani vojnik Vojske Republike Srpske. Rekao mi je da je majka tog djeteta mrtva, a otac nije imao nikoga kome bi dao to dijete. Irma se zvala, tako da sam se ja složila da uzmem tu djevojčicu. A njega su odveli. Imala sam osjećaj da odvajam dijete od oca." Kasnije se ispostavilo da je majka te djevojčice ipak živa i preuzela je dijete, ali ono više nikad nije vidjelo svoga oca.

Egzekucije u Potočarima

Već u Potočarima počele su sporadične egzekucije. Jedan pripadnik međunarodnih snaga rekao je svjedokinji da je iza obližnje zgrade gomila leševa. Međutim, pripadnik Vojske Republike Srpske spriječio je svjedokinju da ih i sama vidi. Slutila je da svaki pucanj u okolini znači da je ubijen po jedan bošnjački zarobljenik.

"Dva puta sam jasno čula izdvojene pucnjeve, a to je bilo iza kuće u kojoj su vojnici VRS trebalo da drže zarobljene muškarce, a 13.jula kasno, uveče, kad je već pao mrak, čula sam u šumi nekoliko pojedinačnih pucnjeva," rekla je Kristina Šmic.

"A da li ste primijetili da su srpski vojnici slavili pobjedu i šenlučili. Da li vam je bila poznata ta balkanska osobina da, kad se nešto proslavlja, puca se u vazduh? – upitao je optuženi Karadžić u svojstvu sopstvenog branioca.

"Ne", uzvratila je svjedokinja.

Kristina Šmic je ostala u Potočarima sve do 21. jula 1995. pomažući bolesnim Srebreničanima u bolnici koju su otvorili pripadnici UNPROFOR-a.

Autor: Dževad Sabljaković

Odg. urednica: Belma Fazlagić-Šestić