Vojna obavještajna služba Njemačke - patuljak u Europi

Jesu li njemačku vojsku, Bundeswehr, infiltrirali desničarski ekstremisti i neonacisti? Bundeswehr se mora suočiti s tim pitanjem otkako je u Njemačkoj došlo do porasta desničarskog ekstremizma i otkako su se dogodili napadi u Kasselui Halleu ove godine. Potraga za ekstremistima među njemačkim vojnicima jedan je od zadataka Saveznog ureda za vojnu obavještajnu službu (BAMAD).

No na javnoj sjednici Parlamentarnog odbora za nadzor obavještajnih službi (PKGr) u rujnu u Bundestagu njezin predsjednik Christof Gramm je rekao da je broj otkrivenih desničarskih ekstremista u Bundeswehruveć duže vrijeme relativno konstantan - oko 20 slučajeva godišnje.

„Uvijek na tragu neprijatelja!"

Obrana od ekstremizma ima dugu tradiciju u radu njemačke vojne obavještajne službe, skraćeno MAD. Ipak, služba sa skoro 1.200 zaposlenih i proračunom od 96 milijuna eura najmanja je njemačka obavještajna služba i patuljak u europskom obavještajnom pejzažu.

Ta služba je osnovna 1956. godine kao „Služba za sigurnost Bundeswehra ASBw". Sve do 70-ih glavna disciplina su joj bile kontraobavještajne aktivnosti. Helmut Hammerich povijest MAD-a predstavlja u svojoj knjizi „Uvijek na tragu neprijatelja: Vojna obavještajna služba 1956.-1990.".

Kao i za mnoge druge zapadnonjemačke državne institucije i službe, i za MAD je 50-ih godina bilo karakteristično da nije stvorena od nule, nego je vidan bio kontinuitet iz doba nacista. Tako su se organizacija službe i njen rad odvijali po shemi nacističkog Wehrmachta: središnjica službe je osnovana u Kölnu, kao i druge njoj podređene filijale te je ponovo uveden stari sustav evidencijskih kartica. U službi su zaposleni mnogi bivši pripadnici Wehrmachta i nacistički stručnjaci za kriminal.

Hammerich ističe da među njima nije bilo ratnih zločinaca. Služba je brzo prihvatila nove demokratske kriterije, pa se, primjerice, odrekla uhićenja i pretresa.

U prvim danima Hladnog rata lovci na špijune su imali posla s poplavom agenata koji su radili za DDR i Sovjetski Savez: MAD je procijenio da ih je prije 1961., odnosno izgradnje Berlinskog zida, bilo oko 16.000. A čak i poslije izgradnje Berlinskog zida MAD je imao podatke o postojanju oko 5.000 istočnih špijuna. Do ranih 70-ih MAD je razjasnio oko 3.000 slučajeva špijunaže protiv Bundeswehra.

DDR-ova „krtica" u službi MAD-a

Broj otkrivenih i raskrinkanih istočnih špijuna nastavio se smanjivati sve do kasnih 80-ih. Jedan od razloga je bio i to što je Ministarstvo za državnu sigurnost DDR-a, poznato pod skraćenicom Stasi, uspjelo ubaciti krticu u MAD: pukovnik Joachim Krase, zamjenik šefa MAD-a od 1980. i odgovoran za kontra-špijunažu, radio je za Stasi od 1969. Ovaj dvostruki agent, koji je špijunirao za Istok pod lažnim imenom „Günter Fiedler", navodio je operacije MAD-a u pogrešnom smjeru i blokirao ih. Ta ogromna šteta koju je nanio MAD-u je otkrivena tek nakon njegove smrti i propasti DDR-a.

U to vrijeme je MAD vodio unaprijed izgubljenu bitku: sa svojih 2.000 zaposlenih trebao je provjeravati sve regrute i pripadnike Bundeswehra u vezi s njihovim mogućim ekstremističkim stavovima i vezama u Istočnom bloku. Samo u 1977. godini MAD je morao obaviti više od 200.000 takvih provjera, što je prouzrokovalo ogromnu količinu birokracije.

Prvo bez skandala, a zatim kriza za krizom

Vojna obavještajna služba danas štiti prije svega Bundeswehr od desničarskog ekstremizma i islamizma. U Hladnom ratu je to bila obrana od ljevičarskog ekstremizma.

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća neki predstavnici takozvane „nove ljevice" dobrovoljno su se prijavljivali za vojsku s deklariranim ciljem „prodora u Bundeswehr". MAD je pratio tu „novu ljevicu" kao i najpoznatiju njemačku terorističku skupinu RAF. Samo tijekom jedne akcije protiv RAF-a 1973. godine („AKROBAT") MAD je zabilježio oko 8.000 sati praćenja osoba.

Unatoč tim naporima, RAF je 1983. izveo veliki bombaški napad na školu Bundeswehra za obavještajce u Bad Emsu. U pismu u kojem preuzima odgovornost za taj napad RAF je naveo da su agenti MAD-a tamo obučavani „kako bi špijunirali stanovništvo". Ni MAD, ni policija, niti Služba za zaštitu ustavnog poretka nisu otkrili počinitelje.

U isto vrijeme je MAD doživio svoju najgoru krizu: Günter Kießling, zapadnonjemački general sa četiri zvjezdice pri NATO-u, 1984. je podnio ostavku zbog glasina o njegovoj navodnoj homoseksualnosti. Iako su glasine bile samo glasine, MAD je vodio istragu i pritom širio još više glasina nego činjenica i dodatno potaknuo skandal u medijima.

Sve do kasnih 70-ih MAD se zapravo smatrao službom koja je funkcionirala bez skandala. Ali onda su se počele gomilati greške i odgovarajući izvještaji u medijima.

Ministar obrane Julius Leber morao je 1978. podnijeti ostavku jer je MAD bez njegovog znanja prisluškivao njegovu tajnicu - zbog sumnje da špijunira. Sumnja nije potvrđena i to prisluškivanje MAD-a bilo je jednako nezakonito kao i prisluškivanje stana „Komunističkog saveza Zapadne Njemačke" 1976. godine. Kao rezultat toga, agenti MAD-a koji su između 1972. i 1977. izvršili samo jedanaest akcija praćenja i prisluškivanja, našli su se pod žestokom kritikom javnosti.

Povijest vojne obavještajne službe pokazuje, dakle, nevjerojatne paralele sa sadašnjicom. Njeni osnovni zadaci – obrana od ekstremizma, sigurnosne provjere, obrana od špijunaže i sabotaže Bundeswehra – ostali su do danas isti. No došli su i novi zadaci – obrana od islamističkog terorizma te od cyber-špijunaže i napada.

Gledajući unazad na razdoblje Hladnog rata vidi se da MAD ne može činiti čuda i da ne predstavlja opasnost za demokraciju. Dugo je ova služba radila daleko od očiju javnosti i smatrana je ne samo najmanjom, već i najtajnijom među njemačkim obavještajnim službama. Sada se baren tajnovitost ove službe dovodi u pitanje. Bilo je stvarno krajnje vrijeme.

Christopher Nehring je znanstveni voditelj Njemačkog muzeja za špijunažu u Berlinu. Ove godine je izdao knjigu "77 najvećih špijunskih mitova".