Voda narodu

U narednih 780 riječi funkcionalno pismen čitalac prepoznaće dvije cjeline. U prvoj se ismijava izborni slogan jedne tzv. lijeve partije (SDP), a u drugoj se ta stranka zamišlja reformisana.

Fotografija koja prikazuje njen izborni letak sa sloganom kratkog dometa – Zemlja za sve nas – škljocnuta je početkom oktobra 2018. u jednom sarajevskom oblakoderu.

Bertoldu Brehtu bi taj slogan – Zemlja za sve nas – već bio dovoljan da posumnja u dobronamjernost poruke, jer je svojevremeno pisao: Tko u naše vrijeme kaže umjesto narod "stanovništvo" i umjesto zemlja "zemljišni posjed", taj već prestaje podržavati mnoge laži. On oduzima riječima njihovu trulu mistiku.*

Politika koju ona zastupa, krivotvoreći simboliku crvenog cvijeta, ostala je ravnodušna na urbanizam u službi građevinske mafije, slijegala je ramenima na upad vjere u sekularno školstvo, nije se zalagala za oporezivanje profita i zaštitu javnih dobara, nije motivisala sindikate u borbi protiv izrabljivanja radnika, a pogotovo gradnjom socijalnih stanova nije bankarima otupila vampirske očnjake.

Zato bi Breht brehtovski zaključio da se zemlja za sve nas ne odnosi na Bosnu i Hercegovinu nego crnicu u žardinjeri, u smislu: svi ćemo na kraju umrijeti. Letak bi ilustrovao globalni pomak ljevice sa pitanja bogaćenja jednih eksploatacijom drugih ljudi, na pitanja zaštite okoline i brige za prirodne resurse. Letak Zemlja za sve nas u predizbornoj kampanji mogao bi se čitati i ovako. Mi smo protiv krematorija, a za sahranjivanje u zemlju. Time bi se onda objasnilo i zašto se s radovima na krematoriju Vlakovo kasni i pod zastavom šestorke. Otpale bi uobičajena objašnjenja da se u cijenu, koja se sa 800.000 povećala na 2.800.000, još nisu svi ugradili. Pravi bi razlog bio da je za ljevicu, čiji je novi ideološki maksimum ekologija, spaljivanje mrtvih (ako nisu zarazni) suvišno i nepotrebno trošenje energije.

Ali ako crvena politika ne misli podržavati mnoge laži, računajući na trulu mistiku riječi, nego želi, ekološki, iskorištavati resurse odgovorno i pravično, onda bi pod ovim sloganom – zemlja za sve nas – imalo smisla zahtijevati da osim KJKP Pokop (i mnogobrojnih njegovih inačica – Sveti Anto, Bakije, Sveti Marko, Suza, Rahmet, Palma, Fenix,  Ahiret, Duga, Ptica rajska, Irtihal, Progres, Orhideja, Sabur, Mig, Haber, Andalusia, Selam, Neven, Jedileri, Vječni cvijet..) pravo na sahranjivanje umrlih dobije i KJKP Park. To jest:

Po želji pokojnog pripadnika ekološke vjeroispovijesti, tijelo bi se bez ikakve drvne izolacije pokopalo u parcelu KJKP-a (besplatno!!), gdje bi se zahvaljujući vlazi, bakterijama i crvima brzo pretvorilo u humus. Dio bi tog humusa onda porodica mogla dobiti, po ugledu na urne s pepelom, u saksiji (ili žardinjeri, zavisi od mase pokojnika) u koju bi onda zasadila biljku – čuvarkuću, bosiljak, ruzmarin, limun, nanu, majčinu dušicu... Iako nema ništa loše u tome da duše voljenih još poneki put zamirišu i na ovom svijetu – iz saksija i šerpi na tufne, ovakvu kampanju niko neće pokrenuti. Crvenilo na političkoj ljevici u BiH mogu vidjeti samo daltonisti. Sve dok se ne počnu čuditi zašto sahrane nisu besplatne, statisti s crvenih letaka najvećim svojim kvalitetom smatraće to što se ne zovu Zlatko ili Željko.

Ali već sada imaju priliku da pokažu kako im uzor nisu socijaldemokrata Mile Dodik ili skakač na glavu s tenka Zoran Milanović. Prije nekoliko dana objavljen je Manifest o očuvanju vode u Bosni i Hercegovini. Pa bi se i njihov slogan mogao neznatno, ali suštinski promijeniti: Voda za sve nas.

To što Manifest dolazi iz nevladinog sektora, a ne iz redova i resursa najjače lijeve partije, samo je dokaz više dvodecenijskog upravljanja strankom kao tvrtkom za zapošljavanje kadrova u upravne odbore. Dvadeset godina privatizacije, čiji su rezultati enormno bogaćenje stranačkih elita, degradacija radničkih prava i socijalnih standarda, zaključno s aktuelnim krčmljenjem prirodnih bogatstava Bosne i Hercegovine, dovoljna su građa za formulisanje jednog novog i jasnog političkog programa: zaustavljanje pljačke i povrat opljačkanog u društvenu svojinu.

Odluče li iz žardinjere iskoračiti u stvarnost, nasljednici komunističkih nekretnina moraće povratiti izgubljeno povjerenje. Neće biti dovoljno da objasne kojim su pragmatizmima zamrzavali savjest volontirajući ćutanjem u gradnji šefovog čardaka na Poljinama. Biće osim toga potrebno otići do Kruščice i drugih 399 lokacija minihidroelektrana (uključujući i Sanu!), slušati i slijediti glas stručnjaka iz nevladinog sektora (od bolonjiziranih univerzitetskih za sada nema puno fajde) i istovremeno bojkovati svaku krkačinu plaćenu budžetskim novcem, svaku masnu koalicionu šapu pruženu na rukovanje, svako putovanje praćeno policijskom rotacijom...

Pišući o upravnicima pozorišta, nezadovoljan njihovim mlitavim repertoarom, Breht se zapitao kako da gradski oci – koji su tim sljeparima dali teatar na upravljanje, i koji jedva da znaju šta se u teatru događa – naslute šta se tu NE događa.** Isto bi se moglo reći i za mlitavu politiku ljevice. Ako u predloženoj kampanji za Kantonalno javno komunalno i pokopno preduzeće Park ne vidi ništa osim zajebancije, ostaje nam nada da će joj Manifest o očuvanju voda u BiH biti ozbiljna inspiracija.

 

* Bertolt Breht, Dijalektika u teatru, prir. i prev. Darko Suvin, Beograd 1966, str. 148.

** Isto, str. 38.