Vlasti u Srbiji nikakve afere ne mogu uzdrmati

Problem izvoza srpskog oružja, koje preko posrednika na kraju završi u rukama islamističkih grupa u Jemenu, postao je ponovo aktuelan zahvaljujući pisanju portala „Arms Watch“. Mediji u Srbiji inače već godinama pišu na tu temu, i navode da je porastao broj kupaca s Bliskog istoka na istočnoevropskom tržištu oružja. Ali ako se zna da tragovi kupovine oružja vode i do Branka Stefanovića, oca aktuelnog ministra policije Nebojše Stefanovića, onda je donekle i razumljivo zašto je srpskim vlastima stalo da po svaku cijenu prikriju te poslove.

Zvanično, Srbija oružje prodaje samo zemljama koje imaju međunarodnu dozvolu i koje nisu pod međunarodnim sankcijama, ali stručnjaci upozoravaju da je riječ o sistemskom preusmjeravanju oružja naoružanim grupama optuženim za ozbiljna kršenja ljudskih prava ali i da takva trgovina krši brojne međunarodne zakone. Portal „Arms Watch“ je nakon objavljivanja tekstova o izvozu srpskog oružja naveo da je pod stalnim hakerskim napadima iz Srbije. Tom portalu se u trenutku pisanja ovog teksta i dalje ne može pristupiti iz Srbije.

To je samo parče papira

Ministar policije Srbije Nebojša Stefanović je u već poznatom naprednjačkom maniru najprije umanjio značaj portala rekavši da „'Arms Watch’ nije nikakav međunarodni portal, već portal koji prati stotinak ljudi“, i negirao da je „firma GIM u vlasništvu njegovog oca Branka Stefanovića i da je on predstavlja“. Ministar tvrdi da su pojedini objavljeni dokumenti „samo parče papira koji ne predstavlja ništa“- portal „Arms Watch“ je inače objavio faksimil zahtjeva iz aprila 2017. godine holdingu Krušik iz Valjeva sa zahtjevom za pregledom robe predstavnicima firme GIM Goranu Todoroviću, Branku Stefanoviću i Mirku Manojloviću, zajedno sa poslovnim partnerima iz Saudijske Arabije.

Zvanični kupci oružja iz Srbije i Istočne Evrope su, naročito od početka sukoba u Siriji 2012. godine – Saudijska Arabija, Jordan, Ujedinjeni Arapski Emirati i Turska. O tome za DW govori i Slobodan Georgiev, urednik Balkanske istraživačke mreže (BIRN), koji kaže da je „većinu onoga o čemu sada piše ’Arms Watch’, BIRN objavio još prošle godine, uključujući tu i nesumnjive dokaze o učešću Branka Stefanovića u tim poslovima“. Georgiev pri tom pojašnjava „da ne postoje nikakvi dokazi da je Srbija prodavala oružje Jemenu, ili da je njime snabdijevala neke terorističke grupe, i to niko nije ni tvrdio u našim tekstovima“.

Ko je ugasio svjetlo?

Ako je sa druge strane „Arms Watch“, prema riječima ministra policije minoran portal, postavlja se pitanje ko je uložio sigurno značajne resurse u takozvane DDOS-napade na taj portal, i kome je stalo da taj portal bude nedostupan. Funkcioneri SNS su pored toga već krenuli u medijsku kampanju po kojoj su čelnici opozicionog Saveza za Srbiju napali predsjednika Srbije Aleksandra Vučića preko napada na ministra policije Nebojšu Stefanovića i njegovu porodicu. O eventualnom sukobu interesa, kupovini oružja po povlašćenim cijenama i tome kako je otac ministra policije preko noći postao posrednik u poslu kojim se nikada nije bavio vrijednim 45 miliona dolara – ni riječi.

Reakciju vlasti advokat i bivši koministar policije Božo Prelević vidi kao dokaz „zašto im je bilo važno da zatvore javno mnijenje i medije, da u svoje stranačko vlasništvo stave medije u Srbiji, i da ugase svjetlo kako se ne bi vidjela istina o tome kako funkcioniše današnja vlast u Srbiji“.

Prelević za DW dodaje da je „iste te izvještaje o prodaji oružja morao da vidi i tužilac, i zato je bitno da vlast ima svog tužioca koji se pravi mrtav. Mi prosto imamo posla sa ljudima na vlasti koji su ušli u politiku kako bi došli u položaj monopoliste i prodali i preprodali sve što ima neku vrijednost, kako bi oni lično i njihova stranka stekli veliko bogatstvo“, ističe Prelević.

Vučić – vrhovni sudija

Sadašnja reakcija vrha države je manje više ista kao i u svim prethodnim aferama u kojima je učestvovala vlast SNS, a sagovornici DW navode neke od njih: afera helikopter, Savamala, rekonstrukcija beogradskih trgova i nabavka uličnog i prazničnog osvetljenja, kuća na vrhu Kopaonika, izgradnja kuće na Senjaku na tuđoj parceli, afere sa hotelima, lažni doktorati, i brojne druge afere koje pokazuju nefunkcionisanje države i raspad institucija. U većini slučajeva kao vrhovni arbitar pojavljivao se predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, koji je po kratkom postupku odlučivao kako niko od funkcionera SNS nije kriv za pomenute skandale.

Tako je predsjednik Srbije optužbe o plagiranom doktoratu Nebojše Stefanovića ocijenio kao „najgluplje obrazloženje koje je ikad čuo“, a za aferu Savamala je izjavio da za to „odgovornost snosi vrh beogradske vlasti“. To mu ipak nije smetalo da jednog od odgovornih Sinišu Malog nešto kasnije unaprijedi u aktuelnog ministra finansija u srpskoj Vladi.

Slobodan Georgiev kao ilustraciju navodi i slučaj nesreće na naplatnoj rampi u Doljevcu, kada je stradala jedna žena u januru ove godine, uz sumnje da se na mjestu vozača nalazio Zoran Babić, tada direktor Koridora Srbije.

„Tužilac koji navodno vodi istragu nije dobio snimak od Puteva Srbije osam mjeseci, a predsjednik države je rekao da je on dobio snimak i da zna da Babić nije kriv. Nema, dakle, države, nema zakona, nema istrage, već samo jedna grupa u vlasti i jedan čovjek koji sve kontrolišu. A sa druge strane, imamo ljude u tužilaštvu koji imaju formalne nadležnosti, ali ne pokazuju neku želju da to promijene iako im zakon to omogućava“, napominje urednik BIRN-a.

„U nekoj drugoj državi predsjednik zemlje bi negirao da se to dogodilo, a ovde je normalno da se umjesto tužiocu snimak pošalje predsjedniku SNS i da se on time još i hvali. Ako vi pogazite sve institucije sistema, ne postoji nijedna afera koja može da vam naškodi ako se ona ne procesuira“, dodaje Božo Prelević.

Istraživanje afera – uzaludan posao?

Tu bi negdje trebalo tražiti i razloge zašto se vlast u Srbiji praktično šprda sa svakom aferom, jer je umjesto istrage dovoljno da se Aleksandar Vučić ili neko od funkcionera SNS pojavi pred novinarima i svaku optužbu proglasi za glupost i laž ili kao napad na Srbiju i njen ugled u svijetu koji organizuju lideri opozicije Đilas, Jeremić i Obradović. Stoga je jak, ali i zbunjujući utisak, kako sadašnja vlast može proizvesti bilo kakvu aferu a da to neće naškoditi njenom političkom rejtingu.

Koliko ta činjenica djeluje frustrirajuće na istraživačke novinare, koji možda imaju utisak da rade uzaludan posao?

Slobodan Georgiev kaže da su „dometi te vrste novinarstva realno skromni. Jasno je zašto je SNS odmah nakon dolaska na vlast preuzeo sve glavne medije. Vi sada ne možete da se protiv toga borite u zemlji u kojoj Javni servis apsolutno ne pokreće nijednu temu o kojoj smo mi pisali proteklih godina. Mi prosto živimo u različitim svjetovima. Možemo mi sada da otkrijemo šta god hoćete, ali to će u najboljem slučaju doći do 100.000 ljudi – to je neprimjetno u odnosu na ono što rade televizije sa nacionalnom frekvencijom plus Javni servis“, zaključuje Georgiev.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android