Velika energetska greška Angele Merkel
4. januar 2020
Ljeto 2015. važi kao prekretnica u radu Angele Merkel na funkciji kancelarke. Kada je sve više izbjeglica sa Bliskog i Srednjeg istoka počelo da dolazi za Zapadnu Evropu preko Balkanske rute, šefica njemačke vlade, koja inače uvijek postupa vrlo oprezno i promišljeno, donijela je odjednom odluku koja je mnogo toga promijenila: pustila je desetine hiljada ljudi u zemlju gotovo bez provjere. Drugi odučujući momenat njene vladavine je gotovo pao u zaborav: njego višestruko mijenjanje energetske politike.
Nakon njenog drugog izbora za kanelarku 2009 – tako je bilo i obećano – Merkel i njeni Demohrišćani su imali jedan specijalan prioritet: odustajanje od odustajanja od atomske energije. Prvo odustajanje je 2001. počela da uvodi ranija crveno-zelena vlada – uprkos svim otporima energetskih koncerna, ali uz podršku stanovništva. 2009. godine je bila jedina kada poslije izbora za Bundestag Merkelova nije bila prinuđena da stupi u veliku koaliciju sa Socijaldemokratama. Umjesto toga je mogla da vlada sa malom i privredi naklonjenom strankom FDP. Ali, pobijedila je ne zbog energetskopolitičkog zaokreta najavljenog u predizbornoj kampanji, već uprkos njemu. Jer, ankete su i tada pokazivale da je među Nijemcima rasprostranjen negativan stav prema atomskoj energiji.
Fukušima i posljedice
Samo 18 mjeseci kasnije, tektonski poremećaji na drugoj strani svijeta doveli su do neslućenog potresa i u njemačkoj energetskoj politici. Epicentar je bio pred istočnom obalom Japana. Zemljotres je 11. marta 2011. godine izazvao cunami koji je imao katastrofalne posljedice: više od 15.000 ljudi je poginulo, mnogi se i danas vode kao nestali. Zid od vode mjestimično visok 40 metara zdrobio je i nuklearnu elektranu u Fukušimi, što je raznijelo snove o navodno sigurnoj zapadnoj atomskoj tehnici.
Nesreća u dalekom Japanu je posebno u Njemačkoj prouzrokovala strahove. Tako se u medijima spekulisalo da bi radijacija prenijeta kroz atosferu mogla da ozrači Frankfurt. U Njemačkoj je bilo na redu sedam izbora za pokrajinske parlamente. Za Merkelovu je to bio trenutak da se „povuče ručna kočnica" – tri dana nakon zemljotresa u Japanu, u Njemačkoj je uveden moratorijum od tri mjeseca na rad nuklearki kako bi one bile ispitane.
Kancelarka je po hitnom postupku sazvala komisiju koja je trebalo da razmatra raspoložive opcije. Potom je 3. juna 2011. odustajanje od nuklearne energije bilo zapečaćeno – i to planom koji je vrlo ličio na onaj koji je već jedom bio donijet. Posljednjeg dana prošle godine, prestala je sa radom jedna od najproduktivnijih njemačkih nuklearki – „Filipsburg 2“. Već za nekoliko mjeseci, počeće njeno rušenje.
Štampa i javnost su tada hvalili i slavili kancelarkinu odluku. A ona je donijeta „na osjećaj" – kancelarka je završila fiziku i prije toga važila kao hladna proračunata naučnica koja je uvijek spremna na kompromise. Tek četiri godine kasnije, tog slavnog ljeta 2015, ona je ponovo donijela odluku rukovodeći se osjećanjima.
Doduše, bilo je glasova koji su tvrdili da pred obalama Njemačke ne može da se očekuje zemljotres jačine devet stepeni po Rihteru, kao i da proizvodnja energije u nuklearkama ne dovodi do emisije štetnog CO2. No, ti argumenti nisu imali veliki odjek.
Hoće li doći do novog zaokreta?
Atomska energija je na lošem glasu i to iz dobrog razloga: jedna havarija može da opustoši velike poteze zemljišta. To bar važi za reaktore prve generacije. Slučaj Fukušime je pokazao i da čak i nuklearke sa modernijom tehnikom ne mogu da odole svim hirovima prirode. Dosad nije nađeno ni zadovoljavajuće rješenje za skladištenje nuklearnog otpada koji zrači još milione godina. No u vrijeme klimatskih promjena neće biti lako da se proizvede dovoljno struje. A, baš ta proizvodnja je „zaslužna" za gotovo polovinu emisije štetnih gasova.
S obzirom na vanredno klimatsko stanje i ugroženu energetsku bezbijednost, Nijemaci bi trebalo da postanu otvoreniji prema atomskoj energiji. Na samitu G20 su zemlje srednje velikih privreda u EU poput Italije, Austrije ili Poljske slijedile njemački „antinuklearni" kurs.
Već atomske elektrane druge generacije emituju vrlo malo CO2. Kada se uzme u obzir čitav njihov životni ciklus – od gradnje pa do rušenja – Svjetski savjet za klimu je prije pet godina izračunao koliko ugljen-dioksida emituju različiti izvori. Rezultat: nuklearne elektrane u prosjeku emituju koliko i vjetroelektrane, naime, 12 grama po kilovat-satu. Sunčani kolektori su gori, sa oko 41 do 48 grama. Mada je i to izuzeto mala vrijednost u odnosu na termoelektrane, koje trenutno moraju da nadoknađuju struju nuklearnih elektrana. Termoelektrane tokom svog čitavog životog ciklusa u prosjeku emituju 820 grama CO2 po kilovat-satu.
Kina je 2018. pustila u pogon prvi reaktor najnovije, takozvane četvrte generacije. Atomska industrija obećava uspjehe koji zvuče kao naučna fantastika: i do 300 odsto više proizvedene struje sa istom količinom goriva; atomski otpad koji je radioaktivan samo još nekoliko stotina a ne više nekoliko hiljada godina; poboljšanje sistema za automatsko isključivanje u slučaju opasnosti; manja zavisnost od vodenog hlađenja što smanjuje rizik od stvaranja naprslina i eksplozija vodene pare; mogućnost da se dio nuklearnog otpada ponovo koristi kao gorivo.
Do sada je važilo da reaktori najefikasnije rade kada su pod punim opterećenjem – što se spada u prednosti kada se uzme u obzir kombinacija sa obnovljivim izvorima energije koji su podložni oscilacijama. No, prvi rezultati istraživanja pokazuju da bi nuklearke najnovije generacije mogle da rade fleksibilnije i tako budu bolja dopuna ekološkoj energetskoj mreži budućnosti.
Izračunavanje prednosti i mana atomske energije je kompleksno – no, i pored toga, nuklearna opcija deluje bolje za budućnost od stalnog kopanja uglja i njegovog spaljivanja.