Velibor Rankić u Srebrenici gradi svoju budućnost
26. februar 2018
Primjer Velibora Rankića iz Srebrenice pokazuje da ipak ima izuzetaka i mladih, školovanih ljudi koji se, u nemogućnosti da nađu posao u struci, bave poljoprivredom i ne pomišljaju na odlazak.
Velibor Rankić ili Veco, kako ga rodbina i prijatelji zovu, diplomirani je inženjer saobraćaja. Nakon osnovnog studija završio je i master studije u Beogradu.
„ Ne mislim da sam ja nešto posebno i to što sam radio mislim da tako trebaju raditi svi mladi ljudi. Poslije završenog fakulteta vratio sam se u Srebrenicu sa namjerom da pomognem, da stečenim znanjem i radom dam svoj doprinos kako bi se stanje u našoj sredini unaprijedilo. Po povratku sam uvidio da ne postoji mogućnost da dobijem posao za koji sam se školovao. Nisam čekao ni trenutka i odmah sam se uključio u porodični biznis", kaže Veco, objašnjavajući da je to ustvari bio više hobi, jer je njegova porodica na selu imala parcelu zasađenu malinama. Bio je to više razlog da se izađe malo u prirodu, rekreira i dopuni porodični budžet, a ne osnovno zanimanje.
„ Ja sam ta tri duluma proširio najprije na dva hektara, sadio sam voće, proizvodio krompir.., sve sam radio i nisam čekao da mi išta dođe samo. Išlo je to tako godinama, a uporedo sam radio i druge stvari".
Vlada Holandije izdvaja dosta sredstava za pomoć u razvoju vodosnadbijevanja u nerazvijenim zemljama, među kojima se nalazi i BiH. Već godinama tako Holanđani pomažu u popravci, održavanju i razvoju vodovodne mreže u opštinma Srebrenica, Bratunac i Milići. Velibor je prošao kvalifikacioni intervju kada su Holanđani tražili saradnike na projektu vodosnadbijevanja i tu je posljednje četiri godine radio i sticao nova znanja. Holandija ima vodeće stručnjake u svijetu po pitanju voda, pitkih i otpadnih, kao i u zaštiti od poplava, kaže Veco i dodaje:
„Tako sam od Holanđana mnogo toga naučio za ove četiri godine. Osim toga, radim i za jednu auto-školu kao predavač teorije u pripremi polaganja vozačkih ispita. To su poslovi kojima se bavim uz poljoprivredu koja mi je glavni izvor prihoda".
Snovi se ostvaruju i u Bosni
San svakog uzgajivača jagodičastog voća je da ima i svoju hladnjaču. Tako je i Velibor, godinama se baveći uzgojem malina, sanjao taj san:
„Prije dvije godine, uz pomoć kredita i svojih ličnih ulaganja, uspio sam da ostvarim taj svoj san i napravim vlastitu hladnjaču za skladištenje i obradu jagodičastog voća. Dosta stvari sam započeo i borim se da ih unaprijedim".
Velibor Rankić je gradsko dijete. Njegov otac je profesor, a pokojna majka je bila inženjer. Pitamo ga kako se on odlučio za naporan posao na selu.
„Nije uvijek bilo lako. Zahtijeva to i dosta odricanja, ali ja od malih nogu imam te navike. Moji roditelji, pokojna majka (Milka majka Velibora Rankića je preminula mlada od teške bolesti, prim aut.) i otac, iako su bili akademski obrazovani i ugledni građani, nikada nisu zaboravljali i zapostavljali svoje rodno selo. Nisam ja baš bio srećan što za vikend moram da idem na selo i radim na imanju dok se moji vršnjaci provode, šetaju korzom sa prvim simpatijama, ali sada vidim da je to bilo u moju korist. Ja na imanju sada radim sve poslove i nije mi teško", kaže Veco.
Rankić ističe da je u svemu što radi uvijek imao veliku pomoć i podršku cijele porodice, majke dok je bila živa, oca, brata i sestre, a što mu mnogo znači. Brat i sestra su takođe završili fakultete, ali mu pomažu i na imanju.
Nekada je teško i za novac naći radnike
Velibor nam dalje priča kako mu ponekad u sezoni dođu genaracijski drugovi i prijatelji da pomognu na imanju, kao i da su njima dan-dva takvog života i rada naporni.
„Možda će se neki naljutiti, ali ja bih rekao da je dobar dio današnje mlade genaracije u našoj zemlji razmažen okolnostima u kojima odrasta. Zbog predrasuda da je rad na selu prljav i neka sramota oni nemaju radnih navika. Sistem vrijednosti je nakaradan. Mnogim mladim ljudima nije uzor neki vrhunski sportista, naučnik ili uspješan biznismen, već su im uzori korumpirani političari, i neki što se preko noći, baveći se mutnim poslovima, obogate i ne odu u zatvor", kazuje Velibor Rankić.
Velibor se na posljednjim lokalnim izborima kandidovao i izabran je za odbornika u SO Srebrenica. Pitamo ga zašto se odlučio pored svega baviti i politikom od koje većina njegovih vršnjaka bježi.
„Uporedo sa mojom čvrstom odlukom da ostanem ovdje i u Srebrenici kreiram svoju budućnost shvatio sam da su, ne mogu reći pogrešni, već, bolje rečeno, pravi ljudi nisu na pravim mjestima. I zato to često kažem u društvu, ako se oni što su vrijedni, pametni i pošteni povlače i ostaju neaktivni, onda je noramlno da u taj, tako da kažem, prazan prostor dođu i mnogi koji to ne zaslužuju ili nisu za to sposobni. Drago mi je što se u ove prošle izbore uključilo malo više mladih ljudi koji su uspjeli ući u vlast, što će, nadam se, ovdje u našoj sredini dovesti do nekih pozitivnih pomaka".
Mladi treba da se uključe u politiku
„Ja bolju budućnost vidim u uključivanju što više mladih u politička odlučivanja. Mladi to sad izbjegavaju uz izgovor 'ma nisam ja za to, mene politika ne interesuje'. Ali, nažalost politika je sve oko nas i ako se ti ne baviš njom ona se bavi tobom. Ja sebe ne smatram nikakvim političarem niti imam želju da mi to bude zanimanje, ali želim da se čuje i moj glas i glas svih nas mladih na kojima ova zemlja treba da ostane. Ako će već nama i na nama ostati, pa dajte da onda već sada pokušamo uticati da nam danas bude bolje, ali i u vremenima koja dolaze".
Velibor smatra da se mladi sklanjaju od politike zato što su, nažalost, mnogi koji upravljaju ovom zemljom, učinili da se zanimanje političara smatra nečim prljavim i nečasnim. Velibor pak misli da politika ne mora uvijek biti prljava:
„Mislim da se i tu može unijeti neka nova dimenzija, jer vidio sam to u Italiji, Holandiji i drugdje gdje sam boravio da se mladi i kroz politiku i te kako bore za svoja prava".
Poruka generacijama mladih: „Ostajte ovdje..."
Rankić je veliki protivnik odlaska mladih, radno sposobnih i stručnih ljudi na rad u inostranstvo ili trbuhom za kruhom. Svjestan je da u BiH mnogo toga ne valja i kaže:
„ Ovdje nije sve zlatno, ali nije ni najgore. Mnogo toga ne valja, što moramo popraviti i promijeniti. Ni tamo na zapadu, gdje bi svi da odu, ne cvjetaju samo ruže. Dosta sam putovao, imam dosta prijatelja i kolega koji su otišli u evropske zemlje, Australiju i Ameriku i razmjenjujemo mišljenja i iskustva. Svaka sredina je posebna. Zajedničko za sve je da se i tamo moraš dobro 'oznojiti' i potruditi da bi uspio solidno da živiš".