1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Vanja Lisac, stopama djeda fotografa

12. mart 2011

„Foto Lisac“, jedna od prvih fotografskih radnji u Sarajevu, iz davne 1920. godine, dio je njenog porodičnog backgrounda. Vanja Lisac danas je jedina profesionalna fotografkinja u BiH koja živi isključivo od tog posla.

https://p.dw.com/p/R8fT
Vanja Lisac: "Ovdje je dobro svjetlo"Foto: DW/Ljiljana Pirolic

Naš se telefonski dogovor za intervju odvijao na relaciji Sarajevo-Dubrovnik. Pretpostavljala sam, a i ona mi je kasnije potvrdila, da je to bio samo još jedan posao u nizu, samo još jedna modna kampanja za katalog poznate franšize u BiH. „Ustala sam danas u osam sati, obrađujem fotografije. Snimanja su jedna stvar, a postprodukcija, druga. U postprodukciji znam sjediti i do 13 sati dnevno za kompjuterom. Nakon toga imam poneki intervju, kao s Vama danas, imam snimanje u 14 sati, nakon toga moram predati fotografije, a u 18 sati ću otići na fitness i to je to. Juče sam bila u Dubrovniku i radili smo vrlo naporno. Fudbaler Emir Spahić bio je model za jedan editorijal i bilo je sjajno. Otišla sam u utorak i vratila se u srijedu“, kaže Vanja Lisac i dodaje da nije bilo vremena za uživanje u čarima Dubrovnika. Posao profesionalnog fotografa iako izgleda fancy, nije nimalo lak.

Jedna i jedina

„Zašto nema više žena u ovom poslu? Zar je moguće da ste Vi jedina profesionalna fotografkinja u BiH?“ pitam. „Kao prvo, mi smo jedna mala zemlja od četiri ili četiri i po miliona stanovnika, kao Brooklyn recimo, kao samo dio New Yorka. Drugo, mi uopšte nemamo školu za fotografe, a treće, taj posao se još uvijek smatra nekako, muškim. I kada sam u Americi studirala, bilo je manje žena, a više muškaraca. Tačno je da treba nositi puno opreme, ali ja ne vidim zašto bi zbog toga to trebao biti isključivo muški posao“, kaže Vanja i dodaje da ona ima asistenta koji joj pomaže i u nošenju opreme, a sve ostalo je za nju samo – umjetnost. A kako je ušla u svijet fotografije? Pa, preskočivši jednu generaciju u svojoj porodici koja se bavila ugostiteljstvom. „Moj djed Ivica Lisac je završio Akademiju za fotografiju u Beču, nekih 20-tih godina prošlog stoljeća, otvorio fotografski atelje 'Foto Lisac' ovdje u Titovoj ulici i mnoge Sarajlije, starije generacije, to znaju. Kasnije je moj otac Damir držao 'Kafe Lisac', to znaju neke recimo, srednje generacije. A ja sam se vratila fotografskoj, porodičnoj tradiciji. Nisam upoznala moga djeda, ali sam znala da želim da budem umjetnik i da radim nešto vezano za umjetnost“, kaže Vanja.

Vanja Lisac 2 FLASH Galerie
Vanja Lisac u udobnoj fotelji ispred svog kompjuteraFoto: DW/Ljiljana Pirolic

Padobranski desant na Hollywood

Dio ratnih godina Vanja Lisac je sa porodicom provela u Njemačkoj gdje je završila srednju školu. Kad im je 1997. godine ponuđeno da se uz troškove zemlje koja ih je privremeno udomila vrate u domovinu, ili da idu negdje dalje, oni su, među brojnim programima koji su nudili Novi Zeland, Australiju i neke druge zemlje, odabrali SAD.

„Imali smo neke prijatelje u Los Angelesu i stigli smo pravo u - Hollywood. Došli smo tamo, kako mi to u Bosni kažemo, k'o padobranci. Ja nisam ni znala da je Hollywood u Los Angelesu. Kad sad vratim film, vidim da uopšte nije bilo lako. Bilo mi je 18 godina. Bila sam se super snašla u Njemačkoj i sada imam prijatelje sa kojima sam u kontaktu. Kada sam došla u Ameriku bila sam prestara za hay school, a premlada za univerzitet. Upoznala sam tamo divne ljude. Družila sam se sa Japancima, Indijcima, Kinezima... Kasnije sam upisala trogodišnju Academy of Arts Hollywood. Studij je započelo 40 studenata fotografije, a završilo je nas šestoro. Na mene je snažno uticao profesor Dennis Keeley, čovjek koji je radio za Capitol Records, veliki majstor fotografije, koji mi je prenio svoja znanja i strašno vjerovao u mene“, kaže Vanja Lisac.

Pročitajte na sljedećoj stranici: Lisci se vraćaju kući

Lisci se vraćaju kući

„U Americi sam radila neke fotografske poslove, ali nikada nisam imala svoj studio. Za to je trebalo puno para i neka vrsta laktanja. Što sam postajala zrelija, život u Americi mi se sve manje sviđao. Deset godina sam provela u Los Angelesu i ima mnogo pozitivnih stvari u tom gradu, ali sve je tako udaljeno i za Evropljane to je jako čudno mjesto. Život se odvija pretežno u automobilu, dolazite kući naveče kasno, večerate, tuširate se i već je vrijeme za spavanje jer sutra opet radite“, kaže mlada fotografkinja i dodaje da je život u LA-ju podložan čistoj organizaciji bez imalo spontanosti koja je nama Bosancima i Hercegovcima - u genima. I, pogađate! Porodica Lisac se opet pakuje i vraća u Sarajevo, tamo gdje nisu padobranci, nego čisti domorodci. Diploma Academy of Arts iz Hollywooda u Sarajevu nije značila mnogo te 2003. godine i Vanja odlučuje da opet krene ispočetka.

Kod kuće je najljepše

Vanja Lisac 3
Vanja Lisac je jedina žena profesionalna fotografkinja u BiHFoto: DW/Ljiljana Pirolic

„Bile su mi 24 godine kad sam se vratila u Sarajevo i super sam se uklopila u sredinu. Imala sam samo jednu prijateljicu koju sam znala od rođenja. Otišla sam s njom jednom na kafu, upoznala dvoje-troje novih ljudi i tako to kod nas krene, ako ste komunikativna osoba, kao što sam ja. Odmah sam unajmila stan koji je imao visoke stropove da bih mogla da radim, a zaposlila sam se u jednoj privatnoj fotografskoj radnji na Skenderiji“, objašnjava Vanja svoje fotografske početke u rodnom gradu. To je bio period kada je mnogo poslova radila potpuno besplatno, insistirajući samo na potpisu ispod fotografija, kako bi je potencijalni klijenti mogli pronaći. Presudne su bile fotografije Sanje Tunjić, mis BiH koje su bile izložene na Skenderiji, a koje je u prolazu primijetio pjevač Fuad Backović Deen. Poželio je da upozna autoricu tih fotografija. „Ušao je i u fotografsku radnju preko čijeg izloga sam polijepila Sanjine fotografije koje sam napravila. Pitao je ko je to radio i tako je počelo. Želio je da njega fotografišem, počeli smo se družiti, ljudi su se počeli raspitivati o meni. Uvijek sam vjerovala da ako si dobar, ljudi će doći“, kaže Vanja.

Da, novac inspiriše

Mnogi joj predbacuju da je preskupa i da trči samo za jetsetterima. Tvrdi da ni jedno ni drugo nije tačno. „Mene sve inspiriše. I novac me inspiriše, naravno. Najviše volim da radim modne editorijale, product design, ali i arhitekturu. Nema mnogo novca u našoj modnoj industriji, ali ja ne mislim ostati samo na našem tržištu“, kaže Vanja i dodaje da kao vizuelni umjetnik može uzeti pod ruku svoj portfolio i zakucati na bilo koja vrata u svijetu. „Bila sam nedavno u Amsterdamu, gdje sam kontaktirala 20 kompanija. Neke su me odbile, neke su me preporučile drugima, a od dvije sam dobila ponude za posao. Vjerovatno ću opet ići na 15 dana jer ne želim više nigdje da selim. Ovdje je sada moj dom i ovaj mali grad je moj grad. Žao mi je što se ljudi u Sarajevu 'furaju' samo na negativnosti, ali uopšte nije tako crno i tako loše kako misle. Trebalo bi da malo žive u Evropi sa prosječnom platom od 1300 eura i kirijom od 500 eura, sa cimerom u stanu“, kaže Vanja i dodaje da se u BiH još uvijek dobro živi kako se malo radi. Ona je zadovoljna svojim životom i smatra da je u 32-oj godini, za pet godina u svom poslu, stigla tamo gdje je i željela da bude. I na kraju, pitam, postoji li savršena fotografija. „Fotografija je svjetlo. Savršena fotografija je djelić sekunde, samo jedan savršeni momenat“, kaže Vanja Lisac.

Autorka: Ljiljana Pirolić

Odg. urednica: Belma Fazlagić-Šestić