"Uvijek možeš nešto da uradiš"
31. oktobar 2018
Slučaj koji je izazvao zgražanje širom Njemačke: dvojicu mladića sa kipama na glavi je na sred ulice u Berlinu napao sirijski mladić. Jednog od njih je udario kaišem. Adam A, žrtva napada, sve je snimio mobilnim telefonom i postavio na društvene mreže. Na videu se vidjelo kako jedan od napadača na arapskom uzvikuje "Jevrej". Za televiziju DW je Adam A. kasnije rekao da je on zapravo Arapin iz Izraela, a ne Jevrej, a kipu je nosio kao eksperiment jer je čuo da je to u Njemačkoj opasno.
Ali, diskusiju nije izazvala samo ova izjava. Počinilac Knan al S. je tokom procesa odbacio antisemitske motive. Kipu na glavi žrtve je, kako kaže, vidio tek tokom napada, a riječ "Jevrej" je uobičajena psovka. Takođe je rekao da je njega napao Adam A. koji pak kaže kako s napadačem nije razmijenio nijednu riječ. Dva mjeseca kasnije osuđen je zbog uvreda i nanošenja tjelesnih povreda na četiri sedmice zatvora za maloljetnike.
To što situacija u aprilu nije dalje eskalirala ima veze i sa Janinom Levi. Ona je reagovala pravovremeno i pobrinula se o žrtvama napada. Kasnije je Kriminalističkoj službi Berlina i sudu ponudila da svjedoči. Fondacija "Spomenik ubijenim Jevrejima Evrope" dodijelila joj je "nagradu za civilnu hrabrost u borbi protiv desničarskog radikalizma, antisemitizma i rasizma", dotiranu sa 3.000 evra.
DW: Gospođo Levi, tokom napada u berlinskoj četvrti Prenclauer berg ste bili očevidac. Kako se to sve odigralo?
Janina Levi: Sjedila sam u restoranu na uglu Lihenerštrase i Raumerštrase i čekala jelo. Tada sam vidjela ono što se dogodilo na drugoj strani ulice: na jednoj strani su bila dvojica mladića sa kipama na glavama, a na drugoj trojica mladića. Znala sam da su arapskog porijekla jer su psovali na arapskom u pravcu dvojice mladića koji su nosili kipe. I sama sam jevrejskog porijekla i kada se u Izraelu psuje koriste se mnoge arapske riječi. Dakle, sve sam razumjela i scena mi je odmah privukla pažnju. Sve se zaoštrilo i dvojica mladića su u strahu počeli da hodaju brže. Adam, koji je kasnije bio žrtva napada, nije htio sukob i pozvao je druge da prestanu.
Potom su obje grupe nestale iz mog vidokruga. A onda sam čula buku, postalo je jako glasno. Ostavila sam sve na stolu, potrčala i uzviknula: "Stop! Stop! Zvaću policiju! Prestanite!" Tada sam vidjela kako jedan od mladića arapskog porijekla udara žrtvu kaišem. Htjela sam se i fizički umiješati, ali nisam morala jer je počinilac prestao da udara. Pretpostavljam zbog toga što je primijetio da je situacija izazvala pažnju i da se neko umiješao. Potom se dogodila diskusija između počinioca i mene. Rekla sam da smo u Njemačkoj, da se ovdje tako nešto ne radi i da treba da prestane. U jednom trenutku je krenuo u mom pravcu i pomislila sam: "Šta će se sada desiti?". Na sreću ga je njegov prijatelj povukao k sebi.
Kada se nekom čini nepravda, kada nekog udaraju ili vrijeđaju, u svakom slučaju bih se umiješala. Ja sam osoba sa izraženim osjećajem za pravdu. Svi smo mi ljudi i ne bismo smjeli tolerisati kada se nekom čini nepravda. Mnogo puta su me pitali da li ja na svoj čin gledam kao na hrabar i da bi za to trebalo da dobijem nagradu. Ono što sam uradila nije bilo hrabro, to je bilo ljudski.
U jednom drugom intervjuu ste kritikovali to što se drugi ljudi, koji su bili u blizini mjesta sukoba, nisu umiješali. Zašto se pojedini, po Vašem mišljenju, drže po strani u takvim situacijama?
Sigurno da ima ljudi koji bi nešto da urade ali se plaše da se umiješaju. To je potpuno ispravno. Čovjek mora biti iskren pa reći da je recimo počinilac udario mene ili pak izvukao nož, da se sve se moglo i u mom slučaju odigrati potpuno drugačije. Zbog toga neću da optužujem već želim da ohrabrim. Ljudima koji imaju osjećaj da ih se nešto tiče, ali ne znaju šta bi uradili jer se plaše, ovim ljudima želim da kažem da uvijek može nešto da se uradi. Može se zagalamiti, pozvati policija, može se skočiti za susjedni sto i kazati daj pusti sad to "hajde da uradimo nešto". Ali, postoje nažalost mnogi ljudi koji su zauzeti sami sobom i kažu: "To se mene ne tiče, zašto bih se miješao?" - i aktivno odlučuju da ne urade ništa. To mi je strašno.
Vi ste nakon svega ostali u kontaktu sa žrtvama napada. Zašto?
Zato što sam htjela Adamu da stavim do znanja da ima više ovakvih ljudi kao što sam ja. Vjerujem da je strašno preživjeti takvu jednu situaciju, kada se niko ne umiješa, kada te niko ne podrži. Uvjerena sam da čovjek tu osjeća kako ga je napustio čitav svijet. Meni je bilo važno da Adamu kažem da to što niko drugi u tom trenutku nije vrisnuo ne znači da drugi ljudi ne postoje koji bi isto tako zagalamili.
U posljednje dvije godine je sve više antisemitskih napada u Njemačkoj. Je li i Vi smatrate da je primjetan porast antisemitskog raspoloženja?
Prije dvije, tri godine kada je Izrael poveo rat u Gazi, imala sam osjećaj da se situacija preokrenula i da se ta situacija iskoristila kako bi se određene stvari smjele reći. Najveći broj njih uopšte nije zanimalo zašto je Izrael poveo rat. Mnogi nisu istorijski toliko upućeni i zbog toga ne mogu adekvatno ni da procijene situaciju. Od Izraelaca su vrlo brzo postali Jevreji. Tu je po mom mišljenju antisemitizam otvoreno živio, jer je za to postojalo političko opravdanje.
Antisemitizma je u Njemačkoj bilo uvijek. I sama sam doživljavala napade, ima tome više od 20 godina. Imam utisak da se ljudi danas više usuđuju da kažu svoje mišljenje. A toga sigurno ima i sa usponom AfD-a, partije koju upravo to čini popularnom. U prošlosti je bilo više korektnosti, a to se sada sve više gubi. Biranje riječi i u parlamentu postaje sve brutalnije pa se tako upotrebljavaju riječi poput: "pokrivena djevojčica ", "azil-turizam" i šta sve ne. To je velika prijetnja. Mi sada u našoj zemlji imamo više muslimanskih građana koji dolaze iz drugačijeg društvenog okruženja, kojima je u djetinjstvu usađeno da su Jevreji loši ljudi. Ako ove ljude primimo u našu zemlju onda smo u obavezi da ove ljude integrišemo, bolje obrazujemo i jasno stavimo do znanja da mi u Njemačkoj mislimo drugačije.
Šta Vam znači nagrada koja će Vam biti dodijeljena?
Smatram, kao što sam to već rekla, da ono što sam uradila nije bila nikakva posebna hrabrost niti je zavrijedilo nagradu. Ali, ako ova nagrada doprinese tome da ljudi ipak malo oslušnu i iskažu veliku spremnost da stanu uz drugog čovjeka, onda ću se jako radovati da sam tome doprinijela, da se bar malo nešto promijeni na bolje.