„Uspon Kine“ je projekat koji nije dovršen | Politika | DW | 01.10.2019
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Reklama

Politika

„Uspon Kine“ je projekat koji nije dovršen

I 70 godina poslije osnivanja Narodne Republike Kine, „uspon“ te sile nije završen. Kontinuitet i promjene u najmnogoljudnijoj zemlji svijeta su tema o kojoj za DW govori sinolog Feliks Vemhojer.

DW: Prije 70 godina, prilikom osnivanja NR Kine, Mao Cedung je obznanio: kineski narod se digao. Sada, 70 godina kasnije, nakon besprimjernog uspona Kine do privredne supersile, Si Đinping još uvijek propagira „kineski san“, „ponovno jačanje“ i „obnavljanje“ Kine. Zašto?

Feliks Vemhojer: Zato što veliki projekat uspona Kine ni u kom slučaju nije okončan. Sve partijske vođe od Maoa do Sija imale su za cilj da etabliraju Kinu kao ekonomsku silu. Još u Maovo vrijeme je postojala parola o tome da se sustižu – i prestižu – SAD. I Kina je od toga još uvijek dosta daleko – ne samo na vojnom planu. I pored sveg napretka na planu tehnologije, Kina je na tom području još osjetljiva. Ne treba zaboraviti ni da je etabliranje nove države na međunarodnom planu trajalo 30 godina, sve dok 1979. nisu uspostavljeni puni diplomatski odnosi sa SAD. A prema mišljenju Partije, proces ponovnog kineskog ujedinjenja još nije okončan, jer je Tajvan de facto samostalan.

Koliko se velika priča o ponovnom usponu Kine za vrijeme Sija Đinpinga promijenila, a u čemu je ostala ista?

Sinologe Felix Wemheuer (Britta Frenz)

Feliks Vemhojer

Parola o ponovnom usponu Kine i propaganda prema kojoj je to mirnodopska stvar i dobitna situacija za čitav svijet, ona je postojala još za vrijeme Sijevih prethodnika, Hua Đintaoa i Đijanga Zemina, to je konstanta. Sa Sijem je ona dobila nešto otvoreniji ofanzivniji prizvuk, na primjer, kada je riječ o ostrvskom sporu sa Japanom, ili u Južnokineskom moru. U to spadaju i vojne baze u inostranstvu, gradnja nosača aviona itd. To je za vrijeme reformi 80-ih godina bilo drukčije, tada se govorilo: moramo najprije da malo smanjimo vojni aparat i sve prateće izdatke kako bismo najprije omogućili razvoj civilne privrede.

Druga konstanta među svim partijskim vođama, koju ne treba potcijeniti, jeste da je Kina bila velika civilizacija i svjetska sila, i da je poslije toga došlo kratko stoljeće poniženja i podjarmljivanja nakon Opijumskog rata iz 1840. Zbog toga se govori o ponovnom usponu Kine. Kina bi prema mišljenju partije i vlade trebalo da u svijetu dobije mjesto koje joj ionako pripada.

Bildergalerie China Militärparade zum Nationalfeiertag 1949 (picture-alliance/dpa/EPA/AFP)

Peking 1949: Mao Cedung čita proglas o osnivanju NR Kine

Još jedna konstanta je i zamisao da bi, ukoliko uspostavljanje moderne privrede, odbrane i nauke ne bi uspjelo, Kina ponovo postala žrtva svojih neprijatelja. Na čemu se bazira to mišljenje?

Jedan primjer imamo u Hladnom ratu, kada je Zapadu uspjelo da Sovjetski Savez i njegove saveznike sistematski otsiječe od visoke tehnologije. Oni su pokušali, na primjer, da prave računare, ali nikada nisu dospjeli do zapadnog nivoa. Tada je Kina kao de facto saveznik SAD protiv Sovjetskog Saveza, krajem 70-ih i 80-ih godina, dobila zapadnu tehnologiju, za razliku od DDR i Sovjetskog Saveza.

Sada je situacija obrnuta; trgovinski rat sa SAD pokazuje da tamo postoji namjera da se Kina otsiječe od važnih tehnoloških komponenti kako bi bio spriječen njen dalji uspon. Politika SAD prema Kini se promijenila. Ranije su ton određivale dobronamjerne snage koje su bile za slobodnu trgovinu i razmjenu i one su bile u interesu SAD. Sada kako među Republikancima tako i među Demokratama imamo snage koje plediraju za Hladni rat ili ekonomski rat protiv Kine. Dakle, jačanje nacionalizma nemamo samo na kineskoj, već i na zapadnoj strani.

Komunistička partija je čvrsto u sedlu, a za nekoliko godina će ona premašiti rekord u broju godina provedenih na vlasti koji trenutno drži KP SSSR. Odakle nesigurnost?

Vladavina KP Kine je veoma stabilna u centru zemlje, ali periferija važi kao Ahilova peta. Strah da bi ujgurski ili tibetanski nacionalizam, u sprezi sa snagama spolja, mogao da destabilizuje Kinu, jednostavno je tu, kako u redovima Partije tako i u narodu. Aktuelno primjer je Hongkong. Tamo vlada uspijeva da bar dijelovima stanovništva proda verziju prema kojoj neprijatelji Kine koriste status Hongkonga da bi na obodu carstva stvarali nestabilnost. Sva ta strahovanja su konstanta i spadaju tako reći u DNK kineskog rukovodstva.

Hongkong Proteste in Tsuen Wan (AFP/P. Wong)

Vlasti u Kini strahuju od protesta u Hongkongu

Da li protesti u Hongkongu stvaraju ozbiljne teškoće kineskom vodstvu?

Hongkong je postao težak problem za kinesko rukovodstrvo, jer i dalje ima poseban status: jedna zemlja, dva sistema. Naravno da vodstvo u Hongkongu može da se pozove na vanredno stanje i tada bi kineska armija tamo vojno intervenisala. Ali problem je: šta poslije? U Hongkongu vladaju strukture koje su sasvim drukčije od onih u ostatku Kine. Tamo se red ne može tek tako uspostaviti brutalnim sprovođenjem „reda i poretka“. Peking se nada da će protesti jenjati – posljednje što hoće je da tamo interveniše.

Ono što Peking hoće da spriječi po svaku cijenu, to je da iskra preskoči na neku drugu teritoriju ili da se javi solidarnost. Frustracija mladih u Hongkongu ima slične uzroke kao i problemi mladih ljudi u Šangaju ili Pekingu. Naime, tržište nekretnina se otelo kontroli, ljudi iz srednjeg sloja imaju osjećaj da i pored fakultetske diplome ne mogu da priušte sebi stan, da ne mogu da nađu posao od kojeg se može živjeti.

U kojoj mjeri su protesti u Hongkongu ostavili u sjenci svečanosti povodom 70. godišnjice osnivanja NR Kine?

Velika tema nije Hongkong već eksplozija cijena svinjskog mesa. Zamrznute državne rezerve moraju da se iznesu na tržište kako svinjsko meso za taj svečani dan ne bi bilo tako skupo. To je tema koja u Kini i na društvenim mrežama pokreće ljude. I da se još jednom vratim na kineski san: on za prosiječnog Kineza neće biti ostvaren dok mu ne bude garantovano svinjsko meso.

Feliks Vemhojer je profesor modernih studija Kine na Univerzitetu u Kelnu. Njegova posljednja publikacija nosi naslov: „Kineski veliki preobražaj: društveni konflikti i uspon u svjetskom sistemu".

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android

Preporuka redakcije