Uspješan bilans istorijskog proširenja EU

Prognoze, kojima će istovremeno učlanjenje osam zemalja srednje i istočne Evrope i dvije ostrvske, mediteranske zemlje koštati Evropsku uniju stabilnosti i odvesti je u stanje haosa, nisu se obistinile. Naprotiv, pet godina nakon velikog kruga proširenja i dvije godine nakon učlanjenja Rumunije i Bugarske može se reći da je to bio uspjeh kako za Evropsku Uniju tako i za njene nove članice. Njihova ekonomska situacija se poboljšala, a kada je u pitanju politička situacija, ove zemlje su na putu ka potpunoj integraciji u EU. Njihovo samopouzdanje raste i to je dobro. Populističke struje u Poljskoj, kriza vlade u Češkoj, ulične borbe u Mađarskoj, protesti u Estoniji, sve se to dešavalo u proteklih pet godina, ali to ne treba da čudi. Sada, kada je popustio vanjski pritisak za ispunjavanje kriterija za učlanjenje u EU, popustili su unutrašnji ventili. Izbili su snažniji konflikti na unutrašnjo-političkoj sceni nego ranije. To nije neobičajeno za zemlje u tranziciji, koje su se oslobodile sovjetskih stega i grade demokratsko društvo po ugledu na zapadne demokratije. Njihova transformacija je, s obzirom da su dio sistema Evropske Unije, usmjerena na pravi kolosjek. Stoga za njihovo učlanjenje nije bilo alternative.

Pet godina kasnije EU se našla pred velikim ispitom. Nova iskušenja nisu izazvana natezanjem oko Lisabonskog sporazuma niti izglasavanjem nepovjerenja češkoj vladi u vrijeme njenog predsjedavanja Evropskom Unijom, već ekonomskom krizom i njenim posljedicama. Sada će se pokazati, u kojoj je mjeri moguća solidarnost relativno bogatih prema relativno siromašnim zemljama. Do sada je važilo pravilo da se pomogne zemljama, koje same nisu u stanju da se izvuku iz krize. Ali niko momentalno ne može predvidjeti, kolike će biti rupe u budžetu i da li se sve članice EU mogu spasiti od bankrota. I hoće li, kada se radi o novcu, nacionalni interes u Njemačkoj, ipak nadjačati evropsku svijest.

Kako dalje?

Hrvatska je zrela za učlanjenje u EU. Sa Turskom se vode žilavi pregovori. Makedonija je podnijela zahtjev za učlanjenje. To će uraditi i ostale zemlje Balkana. Za sedam, osam godina broj članica će se sa 27 povećati na 33. To je itekako zamislivo. Proces proširenja EU mora biti nastavljen, jer samo tako se Zapadnom Balkanu u izgled može dati trajna stabilnost. Istovremeno se mora nastaviti reformski proces. EU se ne bi smjela obeshrabriti mogućom propašću Lisabonskog ugovora, koji je naslijedio nekadašnji propali evropski ustav.

Ostaje nada da je EU izvukla pouku. Ona ne smije uvoziti konflikte, koji za sobom donose mnoge druge probleme. Riječ je o podijeljenom ostrvu Kipar. Primiti njegov grčki dio u EU, prije nego što je riješen konflikt između Grka i Turaka, bila je greška. Kada su u pitanju balkanske zemlje, mora se riješiti odnos prena Kosovu, prije nego što Srbija uđe u EU. Bosna i Hercegovina mora profunkcionirati kao zajednička država, prije nego se u članstvo primi podijeljena zemlja. A kada se okonča proces učlanjenja zemalja Balkana u EU, mora se učiniti sve da ove zemlje stara rivalstva ne iskoriste kao metode pritiska. Ne smije se desiti da Hrvatska, kada postane članica, traži ustupke od Srbije, koja će tada imati status kandidata.

Bernd Riegert/Jasmina Rose

Odg. urednik: Azer Slanjankić