″Upozorenje na oluju″ iznad Crnog mora | Politika | DW | 30.11.2018
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Reklama

Politika

"Upozorenje na oluju" iznad Crnog mora

Između Putinove i ukrajinske mornarice bjesni konflikt. Crno more nije samo najopasniji teren za Moskvu i Kijev. Ono je i mjesto gdje se susreću NATO i Rusija.

Crno more je samo rijetko uzburkano. I geostrateški gledano, te prilično plitke vode, su imale prednost da nisu među vrućim tačkama globalnog žarišta. To se naglo promijenilo 2014. godine ruskom aneksijom Krima. Putin je jednostavno poništio odluku šefa Komunističke partije Sovjetskog Saveza (KPSS) Nikite Hruščova iz 1954. godine o poklanjanju tog poluostrva Ukrajini. Od tada se Krim pretvara u "nosač aviona” za ruske interese na jugoistočnom krilu NATO.

Jer Rusija dovodi stvari pred svršen čin i na Crnom moru. Samo na Krimu Moskva ima oko 28.000 stacioniranih vojnika. Vojni budžet je u posljednjih deset godina gotovo udvostručen. Mini-flota Ukrajine, čije su luke na Azovskom moru, sa kopnenim dijelom Rusije je povezana mostom koji je izgradila Moskva i koji je pod Putinovom kontrolom. Još od 2008. godine, prema podacima Fondacije nauka i politika iz Berlina, sistematski se radi na jačanju ruskog prisustva u tom regionu. Ruski vojni distrikt „Zapad" na Crnom moru je prije svega teren za naoružavanje.

Novim podmornicama i fregatama, koje su opremljene krstarećim raketama dugog dometa, tipa "Kalibr”, rusko naoružavanje na Crnom moru predstavlja otvoreno demonstriranje sile prema zemljama NATO-a, Bugarskoj i Rumuniji.

Crno more rusko jezero?

Tokom sovjetskih vremena Moskvi vjerna Bugarska i Rumunija - koja je bila više distanciarana, odavno su kao NATO članice na suprotnoj strani. Njihove obale – jugoistočno krilo zapadnog vojnog saveza – dugo su bile zanemarene.

Mnogo prije aneksije Krima, Rumunija je upozoravala na to da ne treba dozvoliti da Crno more postane „rusko jezero". Bukurešt je tražio snažnije NATO prisustvo na licu mjesta – uključujući i multinacionalni mornarički savez.

Bugarska je to odlučno odbijala. Još uvijek su isuviše jake emocionalne i kulturne veze sa „majčicom Rusijom". Bila je to slaba tačka Alijanse – naročito zato što je nesigurni regrut iz Sofije bio i još uvijek je upućen na vojnu opremu iz sovjetskih vremena. Zastarjele bugarske protivvazdušne sisteme ruska vojska poznaje i više nego dobro – prije svega njihove nedostatke. Zahtjev Donalda Trampa da se zemlje-članice NATO same i više postaraju za odbranu zemlje, u međuvremenu u Bugarskoj pokazuje rezultate. Premijer Bojko Borisov je tokom ljeta najavio modernizaciju bugarske vojske u šta bi trebalo da bude uloženo milijardu do dvije evra.

Rusi i Turci – saradnja dva faktora moći

Ali Ahilova peta NATO na njegovom jugoistočnom krilu jasno se ukazuje tek kada se baci pogled na Tursku. Erdoganovo uvjerenje da Zapad ne namjerava da u potpunosti integriše Tursku, dodatno potvrđuje rezervisanost Donalda Trampa prema predsjedniku Turske. Ankara već dugo svoju privrednu i bezbjednosno-političku budućnost traži na Istoku. Upravo je Moskva bila ta koja je turskoj vojsci prodala antiraketne sisteme S-400. Unutar NATO, to stvara sumnju u odanost Turaka zapadnom vojnom savezu.

Infografik Karte stationierte russsische Truppen am schwarzen Meer DE

Karta koja pokazuje gdje su sve ruske trupe stacionirane na Crnom moru

I pored naoružavanja Rusa na Krimu, turska mornarica, a naročito podmornička flota, i dalje je nadmoćna u odnosu na Putinovu vojsku. Ali ona je istovremeno bezbjednosno-politički upadljivo defanzivna. Rusija za nju nije potencijalni neprijatelj, već više partner. To najbolje pokazuje Erdoganova posjeta Putinu nakon obaranja ruskog vojnog aviona iznad Sirije. On se tada izvinio za taj slučaj i žrtvama obećao velikodušnu odštetu.

Oni nisu pravi prijatelji, ali prošla su vremena kada su u 19. vijeku Rusi i Turci vodili ratove na području Crnog mora.

I uvijek iznova gas

To je tako prije svega zbog njihovih zajedničkih ekonomskih interesa. Ekonomski gledano, Ankara je mnogo bliža Rusiji nego što bi to NATO i Evropskoj uniji bilo po volji. Gasovod „Turski tok“ će krajem 2019. početi sa radom, to su prošle sedmice dogovorili Putin i Erdogan. To znači da će gas zaobići Ukrajinu, pa će državna kasa u Kijevu ostati bez velikih tranzitnih taksi. Ruski ekonomski stisak tako će postati još jači.

Od toga bi mogle da profitiraju Bugarska, Srbija, Mađarska i Slovačka, koje bi onda, od 2020. godine gas sa Bosfora dalje prebacivale ka centralnoj Evropi. O tome se još pregovora. I to slabi jugoistočno krilo NATO.

Ukrajina: izolovana ili slaba

Ukrajina će iz svega toga izaći oslabljena. Više od solidarnosti, Porošenkova vlada od EU i NATO ne može da očekuje. Njegov zahtjev da njemačka kancelarka Angela Merkel pošalje ratne brodove u teritorijalne vode oko poluostrva Krim, teško da će biti realizovan. Ukrajina nije članica NATO i alijansi se ne žuri sa primanjem u svoje redove te zemlje visokog rizika. Ukrajina, vojno angažovana u Donbasu i oslabljena gubitkom Krima do dalje ostaje izolovana na Istoku. Iako su akcije Rusije na Krimu i sada na Azovskom moru bile protivne međunarodnom pravu, Ukrajina je vojno isuviše slaba da bi mogla da sa izbori za svoje pravo.

Na rubu EU: bez zajedničkog kulturnog prostora

Područje oko Crnog mora – za razliku od Mediterana ili Baltika – nije istorijski-kulturno homogeno područje. Za vrijeme Hladnog rata tu je prolazila granica između Istoka i Zapada. Danas se bukvalno usred otvorenog mora susreću tri sile: Rusija, Turska i „Zapad". I opet se ne radi o harmonizaciji, već o stabilizaciji uticajnih zona. To je polazna tačka za sukobe.

Kada se 4. i 5. decembra u Briselu sastanu ministri spoljnih poslova zemalja članica NATO, sukob na Crnom moru će biti jedna od tema. Teško da će odgovor na ruski „prodor" na jugoistočno krilo NATO-a biti konkretniji od povećanja „prisustva" snaga NATO-ve mornarice na Crnom moru.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android

Preporuka redakcije