1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Umro Ariel Šaron

11. januar 2014

Nakon osam godina vegetiranja u komi, preminuo je bivši izraelski general i premijer Ariel Šaron. I kao vojnik i kao političar se rado upuštao u izazove, ali je upravo on naredio povlačenje iz Pojasa Gaze.

https://p.dw.com/p/1AkPb
Foto: picture-alliance/dpa

Ariel Šaron, ili tek Arik za njegove prijatelje je često bio uvrštavan među jastrebove i tvrdolinijaše izraelske politike. Po naslovu engleskog izdanja njegove autobiografije, bio je "Ratnik". Mišljenja o njemu su oduvijek bila podijeljena, od priznanja i divljenja pa sve do mržnje i odbijanja.

Jer za mnoge Izraelce je on bio "heroj Jom Kipurskog rata", a za Palestince je, zajedno s jednim libanonskim zapovjednikom milicije, "krvnik Sabre i Šatile".

Šaron se rodio 1928. kao Ariel Scheinermann nedaleko od Tel Aviva. Njegovi roditelji su bili židovi koji su došli s istoka Europe i koji su u novoj domovini uzeli ime po Šaronskoj dolini. I njegov život bio je tijesno povezan s poviješću države Izrael. U ratu za neovisnost 1948. se već kao desetnik borio protiv arapskih jedinica. 1953. sudjelovao je u stvaranju specijalnog odreda za osvetničke akcije nakon napada palestinskih boraca.

Vrhunac vojne karijere mu je bio za vrijeme rata kojeg su udružene arapske snage počele za židovskog praznika Jom Kipur godine 1973., makar ga je ta vratolomna i očito samostalna akcija lako mogla inače koštati karijere i vojnog suda. Naime, sa svojom tenkovskom jedinicom je prešao i Suecki kanal i stvorio čvrsto izraelsko uporište praktično samo nekoliko kilometara od Kaira. Nakon uzaludnih vojnih pokušaja, ta prijetnja Egiptu nije ostavila drugu mogućnost nego da pristane na prekid borbe i praktično prizna pobjedu Izraela.

Ariel Šaron se upustio u vratoloman poduhvat i samo mu je pobjeda osigurala odlikovanja i slavu.
Ariel Šaron se upustio u vratoloman poduhvat i samo mu je pobjeda osigurala odlikovanja i slavu.Foto: GPO/Getty Images

Heroj postaje političar

Kao i mnogi drugi izraelski političari, Šaron je svoju vojnu prošlost iskoristio kao odskočnu dasku za političku karijeru. Izabran je u Parlament kao zastupnik konzervativne stranke Likud i isprva je bio ministar poljoprivrede. Već onda je bio glavni zagovornik politike židovskih naselja u palestinskim područjima, a 1981. u vladi premijera Menahema Begina preuzima ministarstvo obrane.

To je doba izraelskog napada na Libanon. Vojni cilj je bio protjerati pripadnike Palestinske oslobodilačke organizacije PLO iz susjedne zemlje na sjeveru. U toj misiji su izraelski vojnici surađivali sa kršćanskim paravojnim skupinama u Libanonu i jedna takva milicija je napala izbjeglički logor Sabru i Šatilu nakon što su se iz njega povukli borci PLO-a.

Uslijedio je pokolj koji je zgrozio i svjetsku javnost. Milicajci su pobili na stotine palestinskih izbjeglica, većinom žena, djece i staraca. Formalno je taj logor bio pod nadzorom izraelske vojske, tako da je i izraelsko istražno povjerenstvo moralo utvrditi kako je i ministar obrane, Ariel Šaron suodgovoran za ovaj zločin.

Njegov posjet 's druge strane Zida plača gdje se nalazi jedno od najsvetijih mjesta za muslimane je izazvala rat koji je trajao duže od četiri godine.
Njegov posjet 's druge strane Zida plača gdje se nalazi jedno od najsvetijih mjesta za muslimane je izazvala rat koji je trajao duže od četiri godine.Foto: AP

Zločin nije naškodio karijeri

Godine 1983. je dao ostavku na položaj ministra obrane, ali je ostao u vladi kao ministar bez resora. U Belgiji je, obzirom na njihov pravni sustav koji dopušta tužbu za bilo čiji zločin bez obzira gdje se dogodio, pokrenut i istražni postupak protiv Šarona zbog saučesništva u tom zločinu, ali taj postupak nije daleko dospio.

Zapravo se može reći kako čak niti to nije naškodilo njegovoj političkoj karijeri. Šaron je slijedećih godina mijenjao više ministarstava, tako da je bio i ministar vanjskih poslova, trgovine i građevine. 2001. je konačno izabran i za premijera, a nakon sukoba u samoj konzervativnoj stranci je najavio ostavku kao premijer. Povukao se i iz Likuda, ali samo da bi osnovao vlastitu stranku Kadima.

Prema Palestincima se Šaron dugo vremena pokazao kao tvrdolinijaš koji nije spreman na kompromise. Za njega je bila važna jedino sigurnost Izraela pa je tako i bio sumnjičav protiv svih pokušaja formiranja samostalne države Palestine. Nakon niza samoubilačkih napada Palestinaca u Izraelu, Šaron je osobno Jasira Arafata proglasio odgovornim za te terorističke napade i naredio njegov kućni pritvor u Ramalahu, usprkos brojnim kritikama međunarodne zajednice.

Šaron nije izbjegavao izazove sve do slučajeva jasnih provokacija. Tako je uselio u stan usred arapskog starog dijela grada Jeruzalema. Vrhunac je bio u rujnu 2000. kada se pojavio pred džamijom Al Aksa, jednom od najsvetijih mjesta za muslimane i koja je izgrađena praktično na mjestu drevnog židovskog hrama od kojeg je ostao samo Zid plača. Ta provokacija je izazvala brojne nerede, a ulične borbe su prerasle u drugu Intifadu, opći rat Palestinaca protiv Izraela koji je potrajao četiri i pol godine.

Šaron je do kraja ostao nepovjerljiv prema Palestincima, bez obzira na napore i tadašnjeg američkog predsjednika Busha. Zato je teško povjerovati da je ipak napisao kako Izraelci i Palestinci moraju moći živjeti jedni s drugima.
Šaron je do kraja ostao nepovjerljiv prema Palestincima, bez obzira na napore i tadašnjeg američkog predsjednika Busha. Zato je teško povjerovati da je ipak napisao kako Izraelci i Palestinci moraju moći živjeti jedni s drugima.Foto: picture-alliance/dpa

Odlazi i tajna Ariela Šarona

Kasnije je Šaron korigirao svoje tvrdo stajalište prema palestinskoj državi. Baš taj tvrdolinijaš i general je naredio povlačenje izraelske vojske iz Pojasa Gaze i uklanjanje tamošnjih židovskih naselja. U svojoj autobiografiji je pisao kako Židovi i Arapi moraju moći živjeti jedni pored drugih.

Ipak, niti dugogodišnji izraelski veleposlanik u Njemačkoj Avi Primor nije povjerovao da je Ariel Šaron doista promijenio svoje mišljenje: "Šaron nije promijenio niti svoju ideologiju, niti svoju politiku, a kamo li svoje instinkte", pisao je Primor u časopisu Cicero. Šaron je tek bio prisiljen postati realist koji mora prihvatiti promijenjene okolnosti.

4. siječnja/januara 2006. je tada korpulentan Ariel Šaron doživio moždani udar. Nadu obitelji i prijatelja je budila činjenica da je nakon nekog vremena počeo disati bez pomoći aparata, ali ostao je ležati u komi sve ove godine bez da se vratio svijesti. Posljednjeg ponedjeljka prošle godine (30.12.) je stigla vijest kako se njegovo zdravstveno stanje pogoršalo, a već prvog dana 2014. je izraelski vojni radio objavio kako zakazuje više njegovih organa. Na koncu je i ovaj "Ratnik" izgubio bitku u kojoj nitko nije pobijedio.

Autori: A. Gorzewski / A. Šubić

Odgovorni urednik: Faruk Šabanović