Umjesto da gradimo nove bogomolje, obnavljamo one koje smo rušili

Kada sam prije sedam godina prvi put kao novinar došao na stratište "Banjalučke ljepotice" kako smo nekad zvali Ferhad pašinu džamiju u Banjaluci, jednu od 16 džamija srušenih tokom ranih devedesetih, osvrtao sam se iza leđa na ulasku u dvorište Islamske zajednice da ne bi neko bacio kamen. Nije to tada bilo svejedno. Barem četiri policajca, dva na ulazu i dva na uglu kod Starog zanatskog centra, stajala su na straži 24 časa dnevno. Jedna osoba izgubila je život u jednom od niza protesta protiv obnavljanja džamije. To je svjedočanstvo vremena kojeg se mnogi Banjalučani i danas stide. Vremena za koje niko ne želi da se ikad ponovi.

I tada me je tu dočekao Kasim Mujičić, predsjednik Medžlisa Islamske zajednice vidno zabrinut za svoju bezbjednost i bezbjednost nekolicine vjernika koji su se usudili da dođu na molitvu. Da se u tim mračnim, olovnim vremenima koji srpski političar pojavio u njenim prostorijama, vjerovatno bi na narednim izborima bio kažnjen gubitkom izbora i svih političkih pozicija. Kada je krenula obnova punim tempom, nakon što su prije otprilike četiri godine pronađeni ostaci Ferhadije na jednom smetlištu nedaleko od Banjaluke, učetvorostručila se policijska zaštita. Podignut je visoki zid, a sve kapije su bile čvrsto zatvorene. Ljudi koji su radili na njenom obnavljanju, gotovo da su bili herojski hrabri, jer su svi bili svjesni da je krv pala, kao da je to mjesto nesreće bilo poprište kakve velike i odlučujuće bitke.

Izgradnja dobro napreduje

Situacija je postepeno otopljavala, a ova 2010. godina je prva da su sve kapije dvorišta širom otvorene, policajce više gotovo da i ne primjećujete, a Banjalučani se navikli na lupkanje čekića, udarce potpornih skela ispod grandioznog tijela velike džamije čiji obrisi polako poprimaju poznati izgled sa starih slika i razglednica Banjaluke. Navikli i na šuštanje velikog točka na dizalici koja u vis diže i do nekoliko tona teške fragmente, na za njih predviđeno mjesto u zidovima i krovu bogomolje. I srpski političari danas se rado slikaju kraj Ferhadije, znajući da im to čak može donijeti i pokoji pozitivnan politički poen.

„Lakši dio posla je završen“, zadovoljno priča gospodin Mujičić, dok nas vodi u obilazak gradilišta. „Sada dolazi najkompleksnija i najzahtjevnija faza. To su lukovi, potkupole i kupole“, kaže on. Na pitanje da se prisjeti vremena kada je džamija srušena, odmahuje rukom uz osmjeh. Kaže, gledamo naprijed a ne nazad. „Kada bismo razmišljali o tome, ne znam zaista kako bismo išli naprijed, zato o tome baš i ne razmišljamo“, priča on.

Ako je išta lijepo i korisno u cijeloj nesreći oko rušenja Ferhadije, onda je to mogućnost da današnji graditelji dok je obnavljaju pokušavaju da proniknu u tajne starih graditelja koji su prije 450 godina dizali Ferhadiju.

„Eto, i ovi inženjeri koji su tu, čudom se čude, kako su tada samo uspjeli da naprave ovo što nama zadaje glavobolju uz sva ova čuda tehnike, kranove i mašine kojima raspolažemo. Zaista nam to nikako nije jasno, kako je to bilo moguće“, iskreno se divi Mujičić.

Na sljedećoj stranici pročitajte o obnovi kao simbolu dobrodošlice.

Obnova bogomolja – simbol dobrodošlice

Nekoliko kilometara dalje, još jedno gradilište. Gradi se katolička crkva Svetog Ante Padovanskog na Petrićevcu, koja je Ferhadiju nadživjela nepune dvije godine. Srušena je eksplozivom 1995. godine, zajedno sa samostanom, a sada ih žele obnoviti. Fra Ivo, koji nas vodi u obilazak gradilišta, kaže da se crkva gradi po gabaritima srušene, ali da žele da elementi u zidovima i krovovima liče na raniju crkvu koja je stajala tu, a srušena je 1969 godine, ali tada ne od ljudske ruke. Ova crkva, za koju kažu da je bila jedna od najljepših, srušena je usljed katastrofalnog zemljotresa, koji je Banjaluku pogodio te godine. Za fra Ivu obnova tog objekta ne znači samo mjesto molitve za katolike toga kraja.

„I vjerski obekat, koji god da se obnavlja, pogotovo, da to tako uvijetno nazovem, u manjinskim sredinama, je sigurno jedna poruka da je taj narod, koji je igrom slučaja tu manjinski, ipak dobro došao u tu sredinu. Pa tako mislim da je to slučaj i sa ovim, da je to ipak i Hrvatima jedan znak da su oni dobro došli u ovu sredinu i da je Banjaluka i njihov grad“, kaže on.

Većina Banjalučana podržava obnovu

Rapoloženje među Banjalučanima o obnavljanju katoličkih i muslimanskih vjerskih objekata u njihovom gradu, provjerili smo u mini anketi koju smo proveli u gradskom parku. Od sedam slučajnih prolaznika, šestoro njih se raduje da se ti objekti obnavljaju, dok petoro nema ništa protiv podizanja spomenika papi Jovanu Pavlu II u Banjaluci, što je ideja koja je nedavno izašla u javnost. Jedan Banjalučanin pravoslavac kaže da se raduje obnavljanju Ferhadije.

„To je bio unikat u Banjaluci, spomenik, muzej, cijeli svijet je dolazio da je vidi. Mislim da je nakaradno što je srušena. Ali, treba je obnoviti, kada bi je uspjeli obnoviti u onom izdanju kakva je bila“, kaže on. Još jedan pravoslavni vjernik misli slično. „Sve vjerske objekte treba obnavljati, ne samo jedan. I katoličke i pravoslavne i muslimanske“.

Jedna je pak protiv obnavljanja katoličkih i muslimanskih vjerskih objekata u Banjaluci. Kaže da je sa suprugom i dva maloljetna sina izbjegla iz Prizrena na Kosovu. Srećom, kaže, muž joj ima rodbinu u Banjaluci, pa su se tu sklonili.

„Naše crkve u Prizrenu su sve srušene. Dok njih ne obnove, ne treba ni njima ovdje obnavljati. Gdje ja da se vratim? Ja u Prizren mogu samo pod pratnjom“, priča ona.

Druga Banjalučanka nema ništa protiv obnavljanja svih katoličkih bogomolja, ali protiv je podizanja spomenika papi. Kaže, crkve su stvar vjere, a papa stvar politke.

Na sljedećoj stranici pročitajte o obnavljanju pravoslavnih hramova.

I pravoslavci obnavljaju hramove

U centru Banjaluke nalazi se novoobnovljeni pravoslavni saborni hram Hrista Spasitelja. On je srušen u Drugom svjetskom ratu. Otac Ratko kaže da vjerske objekte ne ruše vjernici. Da ih nismo rušili, kaže, danas bismo pravili nove umjesto da obnavljamo srušene.

On kaže da je Srpska pravoslavna crkva u Banjaluci puno propatila tokom Drugog svjetskog rata. Sve crkve, priča on, tada su srušene, a komunističke vlasti, kako tvrdi, poslije rata nisu dale da se grade nove.

„Banjaluka je bila bez hrama poslije Drugog svjetskog rata 26 godina. Samo za jednu crkvu smo dobili dozvolu da se gradi u sjedištu Episkopije. Tako da smo mi od Trna do Karanovca imali ogroman broj stanovnika, a nismo imali hramova, bio je samo jedan jedini“, priča otac Ratko. Za njega nema dileme da sve vjerske zajednice treba da obnove srušene bogomolje, ali i da grade nove.

„Mi smo dobre odnose imali sa susjedima i prije i za vrijeme rata, i dan danas. Sve što ljudi osjećaju da treba obnoviti i izgraditi, pa neka obnove, neka izgrade. Jer, ako ima naroda, imaće ko i doći u tu bogomolju“.

Spomenik papi

Obnavljanje vjerskih objekata u Banjaluci više nije stvar politike. Međutim, da li u Banjaluci treba napraviti spomenik papi, izgleda jeste. Naime, banjalučki Hrvati i tamošnja katolička crkva na čelu sa biskupom banjalučkim Franjom Komaricom izrazili su želju da se kod samostana podigne spomenik papi kao spomen na to što je pohodio Banjaluku tokom njegove posjete BiH.

Na pitanje kako gleda na to, fra Ivo kaže, pomalo šaljivo, da je vlast u Republici Srpskoj bila protiv, opozicija bi bila za gradnju, aludirajući na nedavnu najavu biskupa Komarice, Milorada Dodika, predsjednika Vlade RS i Dragana Čovića, predsjednika HDZ-a BiH, da će institucije RS podržati i pomoći izgradnju spomenika svetom ocu.

Nasmijanog lica i vrlo britkog smisla za humor, fra Ivo nam objašnjava da političari ne treba da razbijaju glavu time treba li spomenik papi ili ne.

„Znate, ovo ovdje kraj crkve je naša crkvena zemlja i to je naša stvar. Što je koga briga hoćemo li mi graditi spomenik ili nećemo, ako on ne narušava izgled i ne krši zakone?“, smije se on.

Ipak, svi se slažu da je najbitnije da se bogomolje grade, i da će one dati barem mali doprinos da život u Banjaluci bude ljepši.

Autor: Dejan Šajinović

Odg. Urednik: Svetozar Savić