Umiranje parlamentarizma u Srbiji

Kada je na konstataciju opozicije u lokalnom parlamentu u Rumi da neće glasati za rebalans budžeta, predsjednik opštine odgovorio: „A dobro, svi smo mi ovdje stranački ljudi i poštujemo naše stranačke obaveze", postavio je dijagnozu parlamentarizmu u Srbiji.

Na površini su poslanici koji glasaju na zvonce, uličarske rasprave umjesto parlamentarne debate i predsjednica koja vija ukradene skupštinske fotelje. A ispod površine statistika koja pokazuje da Narodna skupština Republike Srbije trenutno ne ispunjava nijednu od svojih osnovnih funkcija. Zakone donosi brzo i kuso, izvršnoj vlasti kliče i ne propituje je, dok građane ignoriše, ali im uredno ispostavlja račun: dvije milijarde dinara za izbore, tri milijarde godišnje za funkcionisanje.

Plaćeno odsustvo

Za svoj rad, narodni poslanici primaju u prosjeku više od 100.000 dinara mjesečno i imaju pravo na putne troškove, naknadu za hotelski smještaj, zakup stana i odvojen život od porodice. Troškovi su opravdani, ako imamo u vidu da se radi o jednoj od najvažnijih institucija zemlje, kažu u Nacionalnoj koaliciji za decentralizaciju (NKZD). „S druge strane, pitanje je koliko se resursi adekvatno i svrsishodno koriste, s obzirom na to da svi izvještaji pokazuju da je parlament krajnje neefikasan", kaže za DW Jovana Strahinić iz te organizacije.

Ako je vjerovati statistici, beneficije koje poslanici uživaju daleko prevazilaze učinak koji ostvaruju u parlamentu. Evidencija koju je Narodna skupština dostavila DW-u pokazuje da u prve dvije godine mandata, čak dvije trećine poslanika u skupštinskim klupama nisu proveli ni polovinu vremena koliko su trajala plenarna zasjedanja. Među najneredovnijima su Aleksandar Šešelj, Nenad Čanak, Milanka Karić, Dragan Marković i Čedomir Jovanović, koji na plenarnim sednicama nisu proveli ni desetinu vremena.

Zato su poslanici vladajuće koalicije redovni. Ali ćutljivi. Primjera radi, Aleksandar Čotrić je jedan od dvadesetak poslanika koji se za dvije godine nijednom nisu obratili parlamentu, nisu podnijeli nijedan amandman, zakon, niti odgovarali na pitanja građana. „Riječ je o tome da sam ja poslanik Srpskog pokreta obnove u okviru jedne velike poslaničke grupe Srpske napredne stranke, u kojoj je po brojnosti veoma teško doći do mogućnosti da dobijete priliku da govorite", kaže Čotrić za DW.

Uzurpirane procedure

Prilike da govore najviše su koristili Aleksandar Martinović, Marijan Rističević, Marko Đurišić i Boško Obradović. Njihove su diskusije, međutim, uglavnom nekonstruktivne, pune uvreda, nerijetko na ivici incidenta i često se završavaju opomenom ili čak udaljavanjem sa sjednice – po pravilu opozicionih poslanika, zbog čega su oni u više navrata napuštali zasedanja u znak protesta.

„Aktivizam narodnih poslanika može da bude i obrnuto srazmjeran sa duhom demokratije kada služi kako bi se spriječio dijalog i ubio parlamentarizam", kaže za DW programski direktor CRTE Raša Nedeljkov. Osim neprimjerenog ponašanja, on podsjeća i na novu praksu vladajuće većine da podnosi stotine amandmana i njihovo obrazlaganje koriste za želje, čestitke i pozdrave. Cilj je, tvrdi opozicija, da se potroši vrijeme predviđeno za raspravu i onemogući opozicija da govori.

„Zbog ogromnog straha vladajuće većine da se ma i za trenutak prestane baviti propagandom, mi imamo fazu skupštinskog rada ispošćenog od bilo kog atributa parlamentarnih pravila", kaže za DW dugogodišnja narodna poslanica Demokratske stranke Gordana Čomić. „Glasa se na Odboru za ustav i zakonodavstvo jednom o hiljadu i više amandmana, objedinjuje se načelna rasprava o desetinama prijedloga zakona za pet sati i sve pravda 'poslovnikom koji su žuti donijeli', a koji su lenji da mijenjaju već sedmu godinu. Pjevaju se tropari vlasti, iskazuje lojalnost i ljubav predsjedniku Srbije i tu skupština i počinje i završava."

To su sve obični izgovori zašto ne rade više u parlamentu, odgovara na optužbe šef poslaničke grupe Srpske napredne stranke Aleksandar Martinović. „Problem srpske opozicije jeste u tome što ne troše ni vrijeme koje imaju, ne sjede u sali, ne žele da se bore, vjerovatno zbog svojih unutarstranačkih problema, ne znaju da li će i sutra biti u toj partiji u kojoj su danas", kaže Martinović za DW.

Atrofija procedura

Glasnije od međusobnih optužbi govori statistika, koja u svim segmentima neumoljivo svjedoči o tome da u aktuelnom sazivu odumiru parlamentarne procedure. CRTA bilježi da su skupštinski odbori u ovom sazivu organizovali samo sedam javnih slušanja, za razliku od 25 koliko je bilo za 18 mjeseci rada prethodnog saziva.

Osim toga, zabrinjavajuća je i činjenica da predstavnici izvršne vlasti više ne dolaze u Skupštinu da polože račune i odgovaraju na pitanja poslanika. „U ovom jedanaestom sazivu smo imali svega četiri takve sjednice. U desetom je takođe bilo četiri, ali za 18 mjeseci koliko je trajao mandat, dok je u devetom sazivu bilo 11, a u osmom su dolazili gotovo svakog mjeseca", priča Raša Nedeljkov.

Ministri ne odgovaraju poslanicima, a poslanici ne odgovaraju građanima. CRTINA analiza je pokazala da su poslanici u poslednjem sazivu odgovorili tek na svako dvadeseto pitanje građana, i to samo njih dvadesetoro. „I tu postoji negativni trend. U 2016. su odgovarali na svako deseto, u 2015. u prosjeku na svako treće pitanje građana. Kakvu mi poruku šaljemo društvu kad kažemo ne odgovaram ti na pitanja, ne postavljam pitanja i ne pretresam izvršnu vlast", pita se Nedeljkov.

Jovana Strahinić dodaje da ne funkcionišu ni drugi mehanizmi komunikacije poslanika i građana, te da 72 lokalne samouprave uopšte nemaju svoje predstavnike u parlamentu. „Poslaničke kancelarije koje su u nekom trenutku pokrenute, nisu do kraja funkcionalne, niti omogućavaju participativnost, jer u Nišu, na primjer, imate poslaničku kancelariju koja je stranački obojena, pa građani ne prepoznaju te ljude kao svoje predstavnike kojima mogu da se obrate za pomoć“, priča Strahinić.

Edukacije ili demonstracije?

U takvoj atmosferi sasvim je svejedno da li ćemo imati Narodnu skupštinu ili ne, smatra Nedeljkov. „Vlast jeste uzurpirana na zakonit, ali ne i na legitiman način. Moć je uzurpirana kroz političku partiju, koja utvrđuje ko će biti na izborima, a poslije ti kandidati koji su zahvaljujući predsjedniku partije na listi, neće da koriste svoje pravo da svom predsjedniku partije postavljaju pitanja ili na bilo koji način dovode u pitanje bilo šta što izvršna vlast uradi. I to je sve jedno vrlo ozbiljno pitanje urušavanja institucija, jer kada dijaloga nema i kada se problemi ne mogu rješavati u okviru institucija, onda će se rješenja tražiti na ulici. I na žalost, to je nešto što već sada počinjemo da vidimo sve više", objašnjava Nedeljkov.

Šta je rješenje? Bojkot parlamenta, kažu prvi. Opozicija o tome nema jedinstven stav. „Do novih izbora, to značilo bi vanparlamentarnu borbu za vladavinu prava, ukoliko se ima jasan plan kako do 1.600.000 glasova ljudi koji će onda na izborima podržati tu i takvu vladavinu prava. Jer se i u skupštini i van nje radi o tih 1.600.000 ljudi koji razumeju, žele i kontrolisaće poštovanje vladavine prava. Sve drugo su tlapnje", kaže Čomić.

Izmjena izbornog sistema, kažu drugi, kako poslanik ne bi bio rob partije, već predstavnik građana. „Kada imate situaciju da birači ne glasaju za ime i prezime narodnog poslanika, nemaju ni mogućnost da ga kazne da slijedeći put ne bude u parlamentu, jer u prethodnom sazivu nije ispunio očekivanja", priča Raša Nedeljkov.

Uz izmjenu izbornog sistema, neophodno je uvesti i princip odgovornosti za odluke koje se donose, smatraju u NKZD. „Potrebne su nekakve funkcionalne promjene u tom smislu, jer nemamo odgovornost narodnog poslanika kao pojedinca, zato što je izabran na listi političke partije koja ga delegira i on u tom smislu više odgovara centrali partije nego građanima kojima bi trebalo da odgovara", smatra Strahinić.

Na kraju balade, slažu se, sve je na građanima, koje je neophodno konstantno edukovati o njihovim pravima kako ne bi ostali van političkog sistema. „Jer na kraju je na tim građanima da biraju da li će ta prava da brane ili da ih prepuste nekom drugom. Na njima je sad najveći teret da oni budu ti pokretači koji će reći kakav parlament žele. Ukoliko građani kažu da žele diktaturu, onda je ovo OK", zaključuje Nedeljkov.