Umiljavanje publici Petera Handkea | Politika | DW | 08.12.2019
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Reklama

komentar

Umiljavanje publici Petera Handkea

U govoru pred dodjelu Nobelove nagrade Peter Handke je svoj pogled usmjerio na male stvari. On izbjegava velike, provokantne teme. Ali kao pisac koji se umiljava publici on nije uvjerljiv, smatra Norbert Mappes-Niediek.

O Srbiji ni riječi. Ali zašto i bi? Peter Handke je u svom govoru povodom dodijeljivanja Nobelove nagrade pričao o onome što je njemu važno. Ono o čemu je posljednjih tjedana bilo riječi u javnosti, Handkeov stav o ratovima na području nekadašnje Jugoslavije, u to ne spada. Pogled pjesnika mimoilazi velike tragedije, velike državne akcije. On se koncentrira na male stvari, neugledne, one koje se rado previđaju.

Tema pjesnika su cvijeće uz rub ceste i ptice u krošnjama stabala. Rat, tenkovi na asfaltu, smeđa torba za municiju: sve to nije ono što je zbiljsko. Zbiljsko je po njemu "planinsko plavetnilo" njegove koruške domovine.

Posljednju riječ ima pjesnik

Ovaj puta Handke ne provocira. Ali svojim šturim nastupom, koji je svjesno odabran kao kontrapunkt elokvenciji i brbljivosti političara i novinara, on nije ni učinio korak ka pomirenju. Bez da je nekoga psovao i bez polemiziranja, što on inače česti čini, Hadke je iskoristio priliku da pred utjecajnom publikom iznese svoj poetološki program.

Norbert-Mappes-Niediek

Norbert-Mappes-Niediek

Sve nas može potaći na uzvišenje, to je njegova poruka, posvuda se mogu pronaći male stvari, one koje inače ne upadaju u oči, koje nas dovode u doticaj s onim bitnim, s božanskim. Ono što nam se inače čini samorazumljivim može, kada je postalo dio književnosti, postati nešto sasvim drugo. To važi doslovno za sve, kao što se moralo pokazati, čak i za osam tisuća mrtvih u Srebrenici. Taj "takozvani svijet" se može svađati oko toga što je istina a što laž: posljednju riječ uvijek ima pjesnik. Baš na primjeru ratova, toj brutalnoj intervenciji u našu stvarnost, Handke je mogao pokazati u kojoj mjeri i koliko sveobuhvatno on taj svoj zahtijev razumije.

Mimo svih rasprava

Ni rasprave koje su vođene posljednjih tjedana nisu se više bavile time što se u Bosni i na Kosovu doista dogodilo, koliko je ljudi tu izgubilo život, tko je bio u pravu a tko je bio kriv. Tema je bilo pravo pjesnika na svoju vlastitu istinu. O tim se pitanjima vode brojne rasprave i mimo Švedske akademije - primjerice na Facebooku ili Twitteru, ili između glasnogovornika Donalda Trumpa na jednoj i New York Timesa na drugoj strani. Ono naizgled bezvremeno odlično se - kakve li slučajnosti - uklapa u naše sadašnje vrijeme.

Nobelova nagrada je za zagovornike "alternativnih činjenica" bila važna pobjeda. Među njima Handke ima veliki broj sljedbenika. On ih naziva "mojim čitaocima". U stvarnosti je taj krug sljedbenika puno širi, a čitanje uglavnom ne spada u njihovu omiljenu djelatnost. Ali u svom je govoru Handke opslužio upravo ukus tih izrazito konzervativnih sljedbenika.

Dodvornička poezija ne pomaže

Dugi citati iz Lauretanske litanije, pjesme koja se monotono izgovara prilikom procesija, dopalo se katolicima. A da su svi citati bili na slovenskom jeziku, vjerojatno se dopalo Handkeovim prijateljima na području nekadašnje Jugoslavije. Šveđanima je pak pročitao pjesmu njihovog nobelovca Tomasa Tranströmera - i to na švedskom. Tko s poezijom ništa ne može započeti, taj se barem, prema Handkeovim riječima, može smatrati "uzvisljivim", i time se uzdići iznad buke i zbrke koju proizvodi svjetina. Autor, koji se proslavio svojim ranim djelom "Psovanje publike" pretvorio se u dodvoravatelja publici.

A oni koji i dalje govore o svojim iskustvima, o ratu, o Srbiji ili Bosni, taj spada u "kvarioca radosti". "Još niste taj vaš rat ostavili iza sebe?", povikuje im pjasnik ohrabrujući ih i preporuča žrtvama rata neka mrtve puste da budu mrtvi, te da pokažu "mir preživjelih".

No taj dobronamjeran savjet teško da će biti prihvaćen. Kako književnost doista može pomoći, to se pokazalo ne sada u Stockholmu, već prije dvadeset godina u mjestu Blace na makedonsko-kosovskoj granici. Tamo su se 1999. zatekle stotine tisuća protjeranih. Najveća gužva u tom ogromnom izbjegličkom kampu nije se stvarala pred mjestima gdje je dijeljena hrana, već pred šatorom u kom je svaka izbjegla osoba mogla ispričati svoju priču. Tema je bila istina.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android

Preporuka redakcije