Ukidanje kazne za bogohuljenje

Zapravo se u Nizozemskoj već odavno nije primijenio stavak zakona iz 1932. kojim se kažnjava "napadno bogohuljenje" - posljednji put se to dogodilo 1968. godine. Tamošnji premijer Mark Rutte, iako politički pripada desnici, već je dulje vremena namjeravao ukinuti taj članak 147., ali kako nam objašnjava Markus Wilp, politolog u Centru za nizozemske studije Sveučilišta u Münsteru, njegova veoma široka koalicija je ovisila i o zastupnicima Zajednice ortodoksnih protestanata (SGP). Oni nikada nisu imali više od tri mandata, ali u studenom se parlament sastao u novom sazivu i Rutte može ukinuti zakon. Utoliko u Nizozemskoj više neće biti kažnjivo huljenje boga, ali će se i dalje kažnjavati vrijeđanje tamošnje kraljice Beatrix.

"Izdržati" i ekstremna mišljenja, poput onih Geerta Wildersa

Politolog Wilp ukazuje i kako je za razumijevanje ukidanja kažnjavanja blasfemije, potrebno bolje razumjeti ozračje slobode mišljenja u Nizozemskoj i odnos prema božanstvu - ne samo kršćanstva, nego bilo koje religije. "U Nizozemskoj ima mnogo manje tabua. To znači i da se neki političar kao desni populist Geert Wilders može i mnogo agresivnije izražavati o nekoj vjeri nego što bi to ikad bio slučaj u Njemačkoj."

Doduše, izjave Wildersa o islamu kao agresivnoj političkoj ideologiji su i u Nizozemskoj izazvale diskusiju: mora li se takva kleveta kazniti. No na koncu je prevladalo kako se u ime slobode mišljenja, mora "izdržati" i ekstremna stajališta poput onih kakve zastupa Wilders. Markus Wilp sažima temeljno načelo javnog mnijenja u Nizozemskoj: "Nema ničeg jačeg od snage argumenta - i na temelju tog načela sada i dolazi do promjene zakona."

U Njemačkoj kazne samo ako se "ugrožava javni red i mir"

Zapravo postoji široki spektar kako se pojedine države odnose prema blasfemiji i bogohuljenju. U Njemačkoj je još 1969. promijenjena zakonska odrednica o bogohuljenju i od onda se praktično još jedva ikad koristi. Naime, članak 166. Kaznenog zakona se tek djelomice odnosi na blasfemiju, već određuje kako je vrijeđanje drugih vjera i svjetonazora samo onda kažnjivo "ako se time ugrožava javni red i mir".

Profesor za socijalnu etiku Sveučilišta u Bonnu Hartmut Kreß smatra kako je to njemačko stajalište mnogo primjerenije za današnje doba: "U 20. i 21. stoljeću još jedva možemo reći kako je ime i pojam boga vrijednost koju mora štititi država. To je bilo stajalište kakvo se može naći u antici i u srednjem vijeku." Ovaj aktualni njemački članak svjedoči kako je ta država svjetovna i neutralna prema bilo kakvom svjetonazoru. Država se osjeća odgovornom intervenirati samo ako se napada neka vjera i poziva na nasilje, objašnjava profesor Kreß. "U osnovi, to je krivično djelo poticanja na mržnju što je također osobito istaknuto kao zločin i zapravo, to je i dovoljno."

Uvreda - ali kojeg boga?

U Velikoj Britaniji je zapravo dugo vremena blasfemija bila kažnjiva samo ako se hulio - kršćanski bog. Tek prije nekoliko godina je ukinut taj diskriminirajući zakon. Ali dok u mnogim zemljama Europe, čak i ako postoji zakonska osnova, bogohuljenje tek rijetko završava pred sudom, Irska spada među zemlje koja je krenula posve suprotnim putem. 2009. ona je čak pooštrila zakonske odredbe kojima se zabranjuje blasfemija, pa je tako od onda kažnjivo već i objavljivanje materijala koji se mogu smatrati bogohulnim. Tamo bogohulnik može biti kažnjen globom koja može sezati do 25.000 eura.

U mnogim zemljama izvan Europe je blasfemija još itekako kažnjivo djelo. Treba se sjetiti i kako je u Rusiji ispad ženske skupine Pussy Riot u pravoslavnoj crkvi kažnjen prije svega kao blasfemija, a ne kao kritika tamošnjeg političkog vrha. A baš kao što su Deset božjih zapovijedi u srednjem vijeku u Europi bili sastavni dio svjetovnog zakonodavstva, tako je u mnogim muslimanskim zemljama bogohuljenje teški prijestup koji se ponegdje može kazniti i smrtnom kaznom. Tako je i prošloga tjedna (28.11.) egipatski sud osudio sedam kršćanskih egzilanata na smrt jer su navodno u svom filmu hulili proroka Muhameda. Osuđeni su u odsustvu jer se trenutno nalaze u SAD-u i u Australiji.

Autori: Günter Birkenstock / Anđelko Šubić

Odgovorna urednica: Marina Martinović