Ugušene nade: deset godina nakon intervencije NATO-a u Libiji | Politika | DW | 19.03.2021
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Reklama

Politika

Ugušene nade: deset godina nakon intervencije NATO-a u Libiji

2011. godine NATO je podržao pobunjeničke skupine u Libiji koje su ustale protiv predsjednika Muammara al-Gadafija. No, nade povezane s intervencijom jedva da su ispunjene. Bilans stanja.

Ustanak od prije deset godina trebao je preokrenuti stvari: u februaru 2011. godine, u sklopu "Arapskog proljeća", Libijci su izašli na ulice prosvjedujući protiv autoritarnog režima vlastpdršca Muammara al-Gadafija. Na vlasti je na vlasti bio više 40 godina, od 1969. godine, i vladao je zemljom čvrstom rukom. Protest se ubrzo pretvorio u vojni sukob. Dijelovi vojske prebjegli su demonstrantima, drugi su ostali na Gadafijevoj strani.

Nasilje je brzo eskaliralo. Ujedinjeni narodi su 17. marta ovlastili međunarodnu zajednicu da poduzme vojne mjere usmjerene na zaštitu stanovništva i pružile potporu Gadafijevim protivnicima. Samo dva dana kasnije, SAD, Velika Britanija i Francuska započele su zračne napade na Gadafijeve snage. 31. marta NATO je preuzeo zapovjedništvo nad operacijom. 

Libyen Nato Luftangriff 2011

Napadi NATO-a na Libiju

NATO je svojim zrakoplovstvom podržavao oporbene snage. Mjesecima kasnije, u oktobru 2011., ti su ljudi zauzeli Gadafijev rodni grad Sirte. Pobunjenici su 20. 10. uhvatili i ubili odbjeglog šefa države. Fotografija napravljena mobitelom koja je obišla svijet pokazala je krvavo lice ubijenog diktatora.

Razočarane nade

Smrt Gadafija se u početku zapadnim političarima najprije činila kao prilika za novi početak: "Nadamo se da će nakon desetljeća diktature ljudi u Libiji sada moći otvoriti novo, mirno i demokratsko poglavlje za svoju zemlju", rekao je tada njemački vanjskih poslova Guido Westerwelle. "Stojimo na strani nove Libije na putu ka boljoj, mirnoj i demokratskoj budućnosti“, rekao je on tada.

Takve nade nisu se ispunile: nasilje u Libiji nije prestalo i kulminiralo je višegodišnjim građanskim ratom. Iz današnje perspektive, misija NATO-a bila je stoga samo djelomično uspješna. To je sigurno dovelo do toga da su izravna kršenja ljudskih prava Gadafijeva režima zaustavljena ili barem umanjena, kaže Thomas Claes, voditelj projekata u Libiji u zakladi Friedrich Ebert u Tunisu. U to je vrijeme također skratila neposredni vojni sukob i tako spasila ljudske živote.

"Međutim, dugoročno nismo uspjeli stabilizirati i demokratizirati Libiju. Istodobno, mora se reći da se trenutna destabilizacija zemlje može pratiti unatrag do politike i zločina iz Gadafijevog doba i do mnogo većim razmjerama u odnosu na intervenciju NATO-a ", rekao je Claes u intervjuu za DW.

Patnja migranata

I posljednje, ali ne najmanje važno, rat je zahvatio još jednu skupinu ljudi: brojne izbjeglice i migrante, uglavnom iz podsaharske Afrike. Otprilike 600-700 000 ih je u Libiji. Mnogi su prvotno planirali ostati u Libiji. Kad je rat završio, tada se očekivalo da se u potencijalno bogatoj zemlji mogu naći dobre mogućnosti za posao - Libija ima ogromne rezerve nafte. Međutim, s obzirom na nasilje u zemlji, sve se veći broj ljudi odavno seli u Europu. 

Libyen nach dem Tode Gaddafis Flash-Galerie

Posmrtni ostaci Gadafijevih pristalica

Pri pokušaju prelaska Sredozemnog mora, libijska obalna straža presrela je brojne ljude i odvela ih u prihvatne kampove. "Prema mnogim izvješćima, tamo uvijek postoje ozbiljna kršenja ljudskih prava", kaže Thomas Claes. Postoje i drugi kampovi kojima upravlja milicija. "Njihovo nadgledanje od strane organizacija za zaštitu ljudskih prava teško je moguće. Situacija tamo interniranih ljudi je shodno tome teška. Sveukupno, situacija u kojoj su izbjeglice se pogoršala od početka pandemije zbog porasta cijena i podjele granica u Europi."

Politički dogovor u Ženevi

Posljednjih mjeseci pod vodstvom Ujedinjenih naroda bilo je barem moguće nagovoriti lokalne aktere da potpišu sporazum o prekidu vatre - također zato što su neki od njih sada shvatili da je Libija već dugo poprište međunarodnog spora koji uključuje vanjske sile kao što je Turska i Rusija. Bez političkog sporazuma zemlja bi se, poput Sirije, mogla potpuno raspasti. Libijski narod također vrši sve veći pritisak na njih.

Početkom februara uključeni u konflikt su postigli napredak na konferenciji UN-a: delegati – koji su trebali predstavljati cjelokupno libijsko stanovništvo - izabrali su privremenu jedinstvenu libijsku vladu. Njihov najvažniji cilj: pripremiti se za parlamentarne izbore zakazane za decembar 2021. Uz to, do tada bi na snagu trebali stupiti novi ustav i novi izborni zakon. Nakon toga bi nova vlada trebala dati ostavku. 

Ovaj plan u osnovi pokazuje pozitivan smjer, kaže Thomas Claes. Međutim, postoji i, kako kaže, niz problema. Novi premijer Abdel-Hamid Dbeibah suočava se s optužbama za korupciju u povjerljivom UN-ovom dokumentu. Optužen je za kupovinu glasova nekih delegata. Sam Dbeibah negira optužbe. Ako su istinite, ovo pojačava dojam da Dbeibah želi ostati na dužnosti duže od onoga koliko mu traje mandat, smatra stručnjak Claes.

Libyen nach dem Tode Gaddafis Flash-Galerie

Libija nakon Gadafijeve smrti

Konsenzus kleptokracije?

Ono što je sigurno jest da je novi premijer svoju vladu uspostavio u najmanju ruku širokozastupljenom: sastoji se od gotovo 30 ministara i državnih tajnika. Claes izražava dvojbe da bi to trebalo služiti cilju zadovoljenja što većeg broja parlamentarnih skupina. "I naravno, to se provodi kroz financijska sredstva. Svaka skupina preuzima ministarstvo kako bi se domogla državnih sredstava koja potom distribuira vlastitoj klijenteli. Čini mi se da je ovaj razvoj događaja vrlo realan u narednim mjesecima ili čak i godinama“, kaže Claes.

Uz to, Claes ne isključuje mogućnost da bi libijski parlamentarci koji su na funkciji od 2014. godine također mogli tražiti dopuštenje da zadrže svoje stare mandate do decembra. I ovdje bi se motiv za pristup državnim fondovima mogao jasno prepoznati - konsenzus i korupcija bi u skladu s tim bili bliski. Ekspert Claes kaže: "Dogodili se to, u Libiji bi se mogla razviti jedna vrsta kleptokracije u kojoj je korupcija praktički dio sustava."

Čini se da to opravdavaju stabilnost i mir kao glavni prioriteti za budućnost Libije. Ustanak protiv Gadafija i NATO intervencija prije deset godina, naravno, imali su politički ambicioznije ciljeve.