"U vozu zvanom Evropa Poljska sjedi u drugoj klasi"
1. maj 2019
DW: Vi ste bili premijer Poljske kada je ona postala zemlja-članica Evropske unije. Kakva je tada bila atmosfera u zemlji?
Miller: Zemlja je bila puna očekivanja, ali istovremeno su u njoj vladale mnoge političke borbe. Da bismo pokazali da li Poljaci, u uslovima dogovora o pristupanju EU, žele da se pridruže EU, u junu 2003. godine smo organizovali referendum. Morali smo naporno da radimo da bismo postigli dobar rezultat. Cijela vlada je putovala kroz Poljsku, razgovarajući sa mladima u školama, sa radnicima u fabrikama i poljoprivrednicima koji su imali najveće sumnje u ulazak u EU. Rad se isplatio, jer je skoro 80 posto onih koji su izašli na glasanje, glasalo za pridruživanje. To je bila pobjeda proevropskih snaga.
Čega su se bojali protivnici ulaska u EU?
Krugovi koji su htjeli da ubijede ljude da zaokruže "Ne" na referendumu imali su slične argumente kakve danas imaju „Antievropljani". Prvenstveno su navodili da će Poljska izgubiti svoj suverenitet, da će se naš identitet utopiti u ogromnoj EU, a Poljska će prestati da bude Poljska. Drugo, postojao je strah poljoprivrednika da će Nijemci potpuno legalno otkupiti svoje stare teritorije, jer je zemlja u Poljskoj jeftinija nego u Njemačkoj. Treći argument je bio da će efikasna poljoprivreda Zapada uništiti našu poljoprivredu i više nećemo ništa izvoziti. Osim toga, postojao je strah da će kvalitet života opasti. Većina se nije ostvarila, ali neke aspekte tadašnje kampanje čujemo i danas, posebno dio o gubitku suvereniteta i imidžu Njemačke kao neprijatelja.
U posljednjih nekoliko godina politika vjerovatno nije pronašla odgovor na ove strahove?
U posljednjih 15 godina smo jako profitirali i napravili civilizacijski skok. Naša zemlja je dobila neto iznos od 110 milijardi eura, i to nakon odbijanja troškova u iznosu od 60 milijardi eura. Novac možete vidjeti svuda: na ulicama, na željezničkim stanicama, u gradovima, u kompanijama. Ali ne radi se samo o novcu, već i o mogućnosti putovanja, mogućnosti odabira mjesta za život i mjesta rada. Naravno, više volim kada mladi Poljaci rade u Poljskoj, ali im niko ne može zabraniti da nađu posao izvan zemlje.
Poljska se suočava sa velikim demografskim problemom. Mladi se odseljavaju i Poljakinje rađaju više djece u drugim zemljama EU, nego u svojoj domovini.
To je zbog različitih životnih standarda. Kada smo se pridružili Evropskoj uniji prije 15 godina, bruto nacionalni dohodak po glavi stanovnika iznosio je 42,33% od prosjeka EU. Nakon 15 godina, dostigli smo oko 70 posto prosjeka EU. Prosječni prihod u Poljskoj je 2 do 2,5 puta manji od prosječnog dohotka u EU. Neki od naših građana će i dalje nastaviti da traže posao izvan zemlje sve dok se te razlike postoje. Ovo će se promijeniti samo ukoliko se životni standardi i vladine usluge, kao što su zdravstvena zaštita i obrazovanje, izjednače.
Desničarska stranka Pravo i pravda (PiS) prepoznala je ovaj jaz koji je narastao nakon što je Poljska pristupila EU. Pobijedila je na izborima svojom socijalnom politikom.
Da, PiS je započeo mnoge transferne isplate i to naravno pomaže mnogim Poljacima. Ali PiS je bio u mogućnosti pokrenuti ove socijalne isplate, zato što je u zemlju ušlo 110 milijardi eura.
Prema navodima „Eurobarometra", većina Poljaka se zalaže za članstvo u EU. Međutim, u anketama za evropske izbore u maju, PiS, stranka koja je često dolazila u sukob s Briselom, je na prvom mjestu. Kakvu to EU hoće Poljaci?
Vizije se razlikuju, i u Poljskoj ne postoji samo jedna jedinstvena vizija EU. S jedne strane, postoje ideje euro-entuzijasta, koji smatraju da bi se Unija trebala dublje integrisati, da bi europskim institucijama trebalo dati viši status, te da bi trebala postojati zajednička vanjska, finansijska, porezna i platna politika. S druge strane, postoji i suprotna vizija: želi se približiti konceptu koji je Charles de Gaulle opisao kao „Evropa otadžbine": veća važnost nacionalnih država i labava integracija. Sa stanovišta stranke PiS, najbolja integracija bi bila ona koja se odvija samo na ekonomskom nivou. Dakle, radimo zajedno na ekonomskom nivou, ali bez zajedničkih vrijednosti, bez poštivanja podjele vlasti i nezavisnog pravosudnog sistema.
Šta ste Vi pomislili kada je Emmanuel Macron iznenada bio proglašen novim vođom Evropske unije?
Dopada mi se manifest u kojem Macron piše da je Evropi potrebno novo prosvijetljenje. Mislim da je šteta što ovaj dokument nije doveo do bilo kakve rasprave u Poljskoj. Ni premijer, niti predsjednik to nisu komentarisali. Manifest je prošao pored nas bez mnogo pažnje. Macron je danas neformalni lider proevropskog pokreta.
Macron je zagovornik Evrope sa dvije brzine, koja se kreće između Pariza i Berlina. Tu Poljska ostaje iza.
Moram da priznam sljedeće: mislim da se Evropa sa dvije brzine ne može izbjeći. Prva brzina će nastati u Eurozoni, koja će imati vlastiti budžet. Nažalost, Poljska pripada drugoj brzini. Ako zamislimo voz koji ide prema zajedničkoj Evropi, onda ćemo mi biti u drugoj klasi. To me čini jako tužnim, ali računam na činjenicu da će nakon PiS-a doći jedna druga politička orijentacija vlasti u Poljskoj, koja će dati sve od sebe da se Poljska priključi zemljama prve brzine.
Poljski mediji su posljednjih nekoliko mjeseci u više navrata govorili o "Polexitu". Mislite li da je Polexit realan scenario?
Vjerujem da stratezi PiS-a ne isključuju "Polexit". Ali možda ga shvataju drugačije nego što ga je shvatila Velika Britanija. Ono što se sada dešava u Britaniji plaši one koji žene učiniti isto. Desničarski populistički pokreti, bilo da su to Le Pen u Francuskoj ili Matteo Salvini u Italiji, više ne žele izvesti svoje zemlje iz EU. Ali oni će učiniti sve što je u njihovoj moći da promijene Evropsku uniju onako kako oni smatraju prikladnim i da ometu proces integracije. To može dovesti do kolapsa u budućnosti. Ovo je još veća prijetnja nego kada bi potpuno napustili EU. Ovo je Trojanski konj.
PiS se razlikuje od pokreta u Francuskoj ili Italiji. Istorija poljske politike je drugačija. Odakle dolazi sumnja u EU u Poljskoj danas?
Sumnja se najbolje može opisati sloganom: „Nekada Moskva, sada Brisel". Dakle, ništa se nije promijenilo: mi siromašni Poljaci konačno smo ustali sa koljena, gdje smo klečali sve vrijeme prije Brisela, i to zahvaljujući PiS-u. Postoji želja za oslobođenjem od potčinjavanja. Veliki dio Poljaka vjeruje u to. Zatim je tu i problem izbjeglica. Angela Merkel je napravila grešku prije nekoliko godina. Nije se konsultovala sa drugim liderima u EU i zaobišla je zakon kada je na svoju ruku otvorila granicu. To je ozbiljno uzdrmalo zajednicu EU.