Da li je premijera evropsko-arapskog samita bila samo predstava bez sadržaja, samit praznih riječi i fraza? Na prvi pogled – tako izgleda. U završnom dokumentu samita Evropske unije i Arapske lige ne mogu se pronaći konkretne odluke. Ali to niko zpravo i nije mogao da očekuje.
Cilj prvog okupljanja prije svega je bilo uspostavljanje kontakta, stvaranje okvira za dalje razgovore. U Šarm el Šeiku je protrljana čarobna lampa diplomatije. Ali džin, dakle duh koji je na usluzi, koji ispunjava želje i koji bi trebalo da predstavi rješenje za sukobe, još uvijek se nije pojavio.
Ipak, barem je bilo riječi o gorućim problemima u Siriji i Jemenu, u kojima se vode građanski ratovi. Izneseni su prijedlozi za stabilizaciju Libije. Ali nije u moći EU ili veoma labavog saveza „Arapske lige" da zaista nešto promijene. Interesi tog šarolikog skupa koji okuplja kraljeve, emire i druge moćnike i autokrate između Libije i Omana, jednostavno su previše različiti.
Za stolom u Šarm el Šeiku nisu bile sve strane koje su umiješane u rat: za održiva rješenja potrebni su i Sirija i Rusija i Iran i SAD i Turska.
Moć i sudbina
Kada je riječ o sukobu u Siriji, premijerni samit nije donio napredak. Još jednom su ponovljeni poznati stavovi. U interesu Evropljana je prije svega da se sukob obustavi, kako bi se izbjegli dalji izbjeglički talasi i kako bi se omogućio povratak sirijskih izbjeglica u njihovu domovinu. To bi bilo u interesu EU, jer pitanje migracija i dalje dijeli Evropljane.
Sjevernoafričke zemlje, uključujući i domaćina samita, Egipat, jasno su stavile do znanja da ne podržavaju evropsku ideju da se migranti iz Afrike, južno od Sahare, trajno zadrže u sjevernoj Africi. To nije jedino pitanje koje jasno pokazuje da su dva susjedna regiona upućeni jedan na drugog. Njemačka kancelarka je otišla toliko daleko da je tu kooperaciju označila kao „sudbonosno pitanje" za EU.
Potrebno je riješiti i velike izazove koji proističu iz različitih demografskih trendova. U arapskim zemljama je većina ljudi mlađa od 25 godina. Dakle, potrebne su ekonomske perspektive, mogućnosti obrazovanja i radna mjesta. U tome EU može i trebalo bi da pomogne, kako bi se ublažio pritisak migranata iz arapskih zemalja u pravcu Evrope.
Svojim partnerima koji su udaljeni od demokratije, šefovi evropskih vlada su istakli važnost poštovanja ljudskih prava, ali to nisu postavili kao preduslov za saradnju. Egipatski domaćin – predsjednik Al Sisi, koji svoju zemlju, poput drugih vlastodržaca u arapskom regionu, vodi čvrstom rukom – zabranio je svaku vrstu uplitanja. Njegova kritika uzdržanih Evropljana bila je nepotrebna – ali, šta očekivati od autokrate koji želi da se kiti lijepim slikama sa samita?
Komšije nije moguće izabrati
Al Sisi prije zahtjeva zajednički stav u odnosu na konflikt na Bliskom istoku, a za to se zalažu i evropski partneri. Iz Šarm el Šeika stiže signal da se i EU i Arapska liga zalažu za „rješenje dvije države", dakle za mir u Izraelu i uspostavljanje palestinske države. Taj signal je upućen Izrealu, SAD i regionalnoj sili Iranu, koji iz različitih razloga „rješenje dvije države" smatraju prevaziđenim ili ga nikada nisu podržavali.
U suštini, važi ono što je predsjednik Savjetu EU Donalnd Tusk na samitu jasno kazao: komšije nije moguće izabrati. Potrebno je slagati se sa arapskim svijetom južno i istočno od Sredozemnog mora. Ili čovjek živi u svađi sa komšijama, što sebi niko ne bi poželio.
Zato bi dijalog između susjeda na najvišem nivou trebalo da se nastavi. Multilateralizam mora da se živi, rekla je njemačka kancelarka, iako to ponekad boli i samo polako napreduje. Alternativa bi bila ćutanje, bez izgleda za saradnju. Od toga niko ne bi imao koristi. Dakle, treba dalje trljati čarobnu lampu diplomatije. Možda u njoj ipak živi neki džin.