U potrazi za definicijom pojma "industrija protiv izgona"
11. maj 2018
Postoji li u Njemačkoj "industrija protiv izgona" (prisilnog povratka), Ovaj provokativni pojam još uvijek nije jasno definiran, pa ni od strane samog Alexandera Dobrinta, šefa poslaničke grupe CSU u Bundestagu, koji je prvi i izjavio da postoji navodna „agresivna industrija koja sprječava izgon odbijenih potražilaca azila" ili kako je on nazvao - "industrija protiv izgona".
Ono što je sigurno je da čak i same političke pristalice ovog pojma smatraju da postoji potreba za njegovom korekcijom.
„Ja bih prije govorio o "lobiju protiv izgona‘", objašnjava poslanik CDU iz Hamburga Christoph de Vries u razgovoru za DW. Napore protiv provođenja mjere obaveznog izlaska iz zemlje on više vidi kao nešto što je „motivisano ubjeđenjem, a ne profitom".
Vries je član Komisije za unutrašnje poslove u Bundestagu, i u njegove glavne kompetencije spadaju izbjeglička politika, pravo stranaca, osiguranje granica i „povratak onih čiji je zahtjev za azil odbijen". U suštini, on stoji iza lidera poslaničke grupe CSU, Alexandera Dobrinta.
Lobi umjesto industrije
„Postoji čitav jedan spektar političara – iz stranaka Zelenih i Ljevice – koji preko socijalnih radnika, humanitarnih organizacija i advokata, pokušavaju da prošire Pravo na azil i dijelom ne prihvataju njegove granice kada pokušavaju da spriječe izvršenje naloga za prisilni povratak”, govori on.
Pročitajte i: Nakon pobune: Velika policijska akcija u azilanskom centru
Ovu optužbu Andreas Rottmann iz organizacije za pomoć izbjeglicama „Lippe" ne želi da čuje. "Radi se o tome da se i onih nekoliko advokata koji zasita poznaju Pravo na azil i ljudi koji rade na savjetovanju – ozloglase”, misli on. I to se radi tako kao da je pomoć za izbjeglice industrija.
Izlazak iz zemlje je obavezan, ali se može i prolongirati
Međutim, istina je upravo nešto suprotno, uvjerava Rottmann. Od brige za izbjeglice se ne može profitirati. „Ja mogu raditi poslove na kojima mogu biti bolje plaćen. Ne dobijam nikakve premije, ukoliko neko ne bude izgnan", objašanjava on.
Kada se malo bolje pogleda Dobrintova fraza "industrija protiv izgona", otkriva se da je to jedna napuhana čahura od izraza. Statistički gledano tema izgona azilanata je sasvim pregledna.
Prema Centralnom registru za strance, 31. decembra 2017. broj osoba kojima je bio odbijen zahtjev za azil i koje su morale napustiti zemlju bio je 118.704. Od toga je 89.426 sa „duldungom" i 29.278 bez „duldunga".
U slučaju „duldunga" (trpljeni boravak), naređeni prisilni povratak se privremeno suspenduje prema njemačkom Pravu o azilu. Razlozi za suspenziju između ostalog mogu biti bolest koja se ne može tretirati u zemlji porijekla, ili završetak započetog obrazovanja u Njemačkoj.
Manje zahtjeva za azil - manje izgona
Iz Njemačke je prošle godine prisilno vraćeno u zemlju porijekla ukupno 24.000 izbjeglica (vidi grafiku), što je oko pet posto manje nego godinu prije. I broj zahtjeva za azil značajno je opao prema navodima njemačkog državnog Ureda za migraciju i izbjeglice. Dok je 2016. godine 722.370 izbjeglica prvi puta podnijelo zahtjev za azil, ovaj broj je prošle godine iznosio 198.317.
Andreas Rottmann koji se već deset godina angažuje za pomoć za izbjeglice navodi i da ljekarska potvrda može privremeno zaštiti od prisilnog povratka. Međutim, nada u spasonosnu ljekarsku potvrdu ostvari se u praksi veoma rijetko. Razlog: „Mnogi doktori prema tome imaju odrambeni stav", objašnjava Rottmann.
"Fit to fly"
On sumnja da je ta „industrija" prije povezana sa zagovornicima izgona: "Postoje također i doktori koji samo pišu potvrde za Urede za strance i tražiteljima azila nakon par minuta preko telefona potvrde da su sposobni za let, iako ne govore istim jezikom”, govori on.
„Na drugoj strani se dešava upravo ono za što nas optužuju", navodi on.
Na toj "drugoj strani" je i Ansgar Graw, reporter lista „Die Welt". "Mora biti vraćeno mnogo više ljudi bez prava na azil, slaže se on u jednoj stvari sa Dobrintom. Ali on istovremeno savjetuje šefu poslaničke grupe CSU da ne polemizira, nego da se bavi politikom.
Možda "lobi za prisilni povratak"?
„U vladavini prava, izričito je poželjno da se građani u okvirima zakona bore za svoja ubjeđenja", napominje on. "Ukoliko lobi protiv prisilnog povratka pokušava spriječiti izgon pravnim instrumentima, to je u skladu sa sistemom", komentariše Graw.
On poziva Dobrindta da „okupi istomišljenike kako bi ubrzao proceduru i izmijenio zakone". Graw: „Ukoliko hoće i dalje da provocira, on treba svoju inicijativu nazvati „lobi za prisilni povratak".
I sam Alexander Dobrindt do sada nije precizno definirao šta je mislio pod ovim pojmom. Na pitanje DW-a da pobliže objasni ovu formulaciju do objavljivanja ovog članka on nije odgovorio.