U pogrešnom filmu: Strašna sudbina ″ljubuškog Schindlera″ | Politika | DW | 04.10.2018
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Reklama

Politika

U pogrešnom filmu: Strašna sudbina "ljubuškog Schindlera"

Pročitajte reportažu o sudbini Štefice Galić i njenog supruga Neđe -"Schindlera iz Ljubuškog" koju donosi berlinski Tageszeitung.

Stefica Galic Chefredakteurin bei tacno.net (tacno.net/Stefica Galic)

Štefica Galić.

Jedan film naglavačke je okrenuo život 55-godišnje bh. Hrvatice Štefice Galić. Ona ne želi govoriti o tome šta se dogodilo u ljeto 2012. nakon emitiranja dokumentarca o zbivanjima iz 90-ih godina i njenom pokojnom suprugu Nedjeljku Galiću. Film prikazuje živote ovih humanistički nastrojenih Hrvata u neprijateljski raspoloženom okruženju hrvatskih nacionalista. Ona se nadala da će njen suprug Nedjeljko dobiti zasluženo priznanje, posebno unutar hrvatske etničke grupe. On je u filmu nazvan "Schindlerom iz Ljubuškog".

„Nadala sam se da će sa ovim dokumentarnim filmom naša zajednička priča tokom posljednjeg rata završiti“, kaže Štefica. Ali desilo se suprotno.

Ona se prisjeća svog pokojnog supruga Neđe koji je, kako kaže, bio roker sa dugom kosom i motorom. U gradiću Ljubuškom sa hrvatskom većinom slovio je za pobunjenika. A onda je došao rat. "Oboje smo osjećali da nešto ne štima", kaže Štefica. Zapadna Hercegovina sa svojih 250.000 stanovnika se ni u komunističko vrijeme nije puno promijenila i ostala je izrazito konzervativna. Većina stanovnika je tokom Drugog svjetskog rata bila na strani ustaškog režima, koji su ustoličili Hitler i Musolini. U ustaškim koncentracionim logorima poput Jasenovca i Gradiške stradale su hiljade Jevreja, Srba i Roma. O tome u Ljubuškom niko nije govorio. „Neđo se međutim suprotstavljao svakom obliku nacionalizma“, kaže ona. Stoga se i prije rata 90-tih razlikovao od drugih. No, u socijalističkoj Jugoslaviji ništa nisu mogli poduzeti protiv njega", priča Štefica.

Zajedno su zasnovali porodicu, dobili troje djece i nadomak policijske stanice su izgradili prostor za svoju fotografsku radnju. Bila je to pametna odluka, jer svi koji su trebali fotografije za pasoše i dokumenta dolazili su u njihovu radnju. No, sve se promijenilo 1992. sa izbijanjem rata u BiH. Nakon proglašenja nezavisnosti BiH, srpske vojne postrojbe zauzele su dvije trećine teritorije BiH. Desetine hiljada Hrvata i Bošnjaka je ubijeno, dva miliona ljudi se dalo u bijeg. U Mostaru su kontrolu zadržali Hrvati i Bošnjaci. Kada su iz susjedne policijske stanice čuli krike, Neđo i Štefica su pretpostavljali da je po srijedi mučenje srpskih civila. Oni su pokušali pomoći tim ljudima, ali su se ubrzo našli na meti hrvatskih nacionalista.

Svetlana Broz inisitirala da se snimi film o njima

Tek dvadeset godina nakon tih događaja došlo je do toga da se neko zainteresirao za tu temu. Bila je to Svetlana Broz, unuka bivšeg predsjednika Jugoslavije i vođe KP Josipa Broza, koja sada živi u Sarajevu i koja je insistirala da se o tome snimi film. Film "Neđo od Ljubuškog" tako prikazuje kako su Štefica i Neđo početkom ljeta 1993. godine pomagali žrtvama, kada su hrvatski nacionalisti počeli progoniti svoje dotadašnje susjede i saveznike Bošnjake. Mnogi su od njih u to vrijeme bježali u Njemačku. 

Kako su Nijemci tražili garantna pisma u kojima neko iz Njemačke mora dati pismene garancije za te osobe, Neđo i Štefica su u svojoj fotografskoj radnji imali mogućnost da falsificiraju te dokumente. Tako je stotinama progonjenih ljudi pošlo za rukom da najprije otputuju u Hrvatsku, a potom i u Njemačku. Posebno su ljudi iz obližnjeg bošnjačkog sela Gradska uspjeli izbjeći zarobljavanje. Oni koji su pak uhvaćeni bez tih dokumenata završili su u logorima poput Heliodroma, Dretelja ili Gabele.

Biti izdajnica bila je jedna od najblažih optužbi koje su Štefici upućene. Dokumentarac rekonstruira ratno vrijeme. U njemu je pokazano da je u to vrijeme postojala mogućnost da se suprotstavi onome što se događalo i da se djeluje ljudski. Čak i samo nakratko. Štefica je dobijala prijetnje od svojih susjeda Hrvata. "Vi ste Hrvati, kako možeš pomagati neprijateljima?", pitali su je susjedi.  Neđo i Štefica su potom morali napustili Hercegovinu i otišli su u Prag, gdje su iznajmili stan. Neđo se nakon rata želio vratiti u svoju domovinu.

"Ja nisam", kaže Štefica dok stoji ispod starog mosta u Mostaru, jer je znala šta ih čeka. "Neprijateljsko raspoloženje prema nama je kada smo se vratili nastavljeno. Niko se više nije želio fotografirati kod nas." Radnja je propala. Neđo se razbolio. Da bi kupili lijekove morali su se zadužiti kod banaka. Naposljetku je Neđo preminuo od posljedica raka. Tako se film i završava.

Štefici su nakon Neđine smrti ostali krediti i kasnih 90-ih je morala ići u Italiju kako bi berući voće zaradila novac za sebe i djecu. Štefica se nadala da će ljudskost prikazana u filmu prosvijetliti ljude iz njenog grada. Ali dogodilo se suprotno. Ponovo se našla usred velika oluje. Ljuti Hrvati iz Hrvatske, oni iz zapadne Hercegovine, a posebno oni iz njihovog rodnog Ljubuškog, upućivali su joj najgore.prijetnje.

Ni svećenici joj nisu pritekli u pomoć

Ona je za njih bila izdajnica, Hrvatica koja je bila na strani neprijatelja. To su bile neke od do najblažih optužbi. Zaposlenica lokalne uprave Vera Dedić udarila ju je u dvorištu franjevačkog samostana. Tada joj niko nije pritekao u pomoć, čak ni svećenici.

Štefica je prijavila napadačicu policiji, koja je zbog svog postupka morala platiti tek malu novčanu kaznu. A neprijateljsko raspoloženje se opet nastavilo. Nije imala drugog izbora, morala je sa svojom djecom iz Ljubuškog pobjeći u Mostar. Danas živi u istočnom dijelu grada većinski naseljenom Bošnjacima. Nekoliko puta je na zapadnoj strani grada napadnuta od strane agresivnih Hrvata. "Oni rade sve da mi otežaju život", kaže Štefica.

Uprkos tome nije odustala, osnovala je portal tacno.net kako bi se branila. Tako je prouzročila i mali informativni rat. Uostalom, na portalu se mogu pročitati mišljenja istaknutih nenacionalističkih intelektualaca u Bosni i Hercegovini.

Glavni urednik portala Poskok Ivan Šušnjar, lobista koji se zalaže za hrvatsku stvar, se u više članaka dotakao Štefice. On posjeduje odlične veze u strukturi Hrvatske demokratske zajednice HDZ BiH, Hrvatske narodne stranke, te kontakte u „najvišim obavještajnim krugovima u Zagrebu.” On se pohvalio i time kako je kandidat HDZ-a Dragan Čović njegov prijatelj. 

Kao urednik Poskoka Šušnjar je odgovoran za klevetu Štefice Galić, koja je uzrokovala izbijanja talasa mržnje među stanovništvom. No, novinar Ivan Filipčić je pisao tekstove u kojima je iznosio optužbe protiv familije Galić. Nakon projekcije filma on je u kratkom tekstu, aludirajući na naslov filma "Neđo od Ljubuškog" napisao „Neđo daleko od Ljubuškoga” i predstavio ga kao beznačajnog, neobrazovanog fotografa bez talenta. Neđo nije bio „Schindler iz Hercegovine”, kao što se to u filmu sugerira, već špijun koji je fotografije za pasoše predavao jugoslavenskoj tajnoj službi. On je također, napisao je on, tražio novac od muslimana za koje je krivotvorio garantna pisma.

Ivan Šušnjar pak nije osporio te neutemeljene tvrdnje svog kolege. Tadašnje ubice su, kako je napisao, bili pripadnici zloglasne jedinice čiji je komandant bio Tuta iz Mostara, a ne cijeli narod i građani Ljubuškog. No, nije išao dalje.

Šušnjar, koji je bio dijete u ratu, pripada generaciji ljudi koji zarađuju za život samo zahvaljujući podršci nacionalnih stranaka. On samo ako ga prepozna rukovodstvo stranke i ako ga smatra korisnim, može dalje napredovati. Naravno, on je bio prisutan i na proslavi 25. godišnjice osnivanja paradržavne tvorevine Herceg- Bosne. Da su pripadnici HVO-a počinili zločine, ne uklapa se u tu sliku. Oni su samo branili Hrvate od napada drugih, a Štefica, kao izdajnica, ne može se uklopiti u tu sliku svijeta.

Štefica je na te klevete reagirala tužbom. Sud u Ljubuškom je odbio njen zahtjev obrazlažući da je dozvoljeno kritičko izvještavanje o filmu i da se kritika odnosila na umjetničke vrijednosti filma, te da ne predstavlja klevetu. Kantonalni sud donio je sličnu presudu, a i Vrhovni sud u Sarajevu je potvrdio. "Izgubila sam svaku vjeru u pravdu u ovoj zemlji". Ona se ponovo nemalo zadužila kako bi uspjela snositi sudske troškove.

Jedna njemačka advokatica sada želi podnijeti njenu tužbu Sudu za ljudska prava u Strasbourgu. "Ne možete vjerovati da su im uspjele proći sve te laži", govori Štefica. Na njenom licu se nakratko pojavljuje osmijeh dok govori o potvrđivanju presude Jadranku Prliću i ostalima čelnicima Herceg Bosne pred UN-ovim tribunalom u Haagu 29. novembra 2017. Krivica tih ljudi dokazana je u Haagu. Tu istinu nitko više ne može ignorirati." Štefica, Hercegovka koja se ne predaje sada podupire multinacionalni školski projekat pod motom motom „Djeca su budućnost".