U NATO-u još uvijek postoje brojna otvorena pitanja

Napredak je zabilježen samo po pitanju misije u Afganistanu - medjunarodne mirovne trupe će proširiti svoje djelovanje i na zapadni dio te zemlje. Na sjeveru Afganistana i u glavnom gradu Kabulu je trupama pošlo za rukom da prilično smire situaciju. Ipak, još uvijek se nije našlo rješenje za polja maka, od kojeg se pravi opijum. Prodaja droge je postala najunosnija privredna grana u Afganistanu.

NATO bi trebalo da se sve više bavi i progonom terorista i talibana na istoku zemlje. To je ustupak SAD-u, koje žele da iz Afganistana povuku što više svojih vojnika za potrebe misije u Iraku. Kada će odista doći do povlačenja Amerikanaca iz Afganistana teško je reći. U NATO-u su naime brzi kada je riječ o donošenju političkih deklaracija, ali ne i kada se povede rasprava o konkretnom rasporedu trupa na terenu.

Njemački ministar odbrane Peter Struck je bio u prilici da svoju državu prikaže kao uzornu članicu alijanse. Njemačke trupe u Afganistanu su, naime, druge po veličini, odmah iza američkih snaga.

Još uvijek ima problema u procesu obuke iračkih snaga sigurnosti, što je za SAD i Veliku Britaniju prioritet. Broj oficira za obuku koji su obećale članice NATO-a još nije dostignut. Evropske članice alijanse su stoga, imajući u vidu predstojeću posjetu američkog predsjednika Busha Evropi, usvojile novu formulu. Same članice odlučuju da li će obuku sprovesti u Iraku, ili kao što to već čini Njemačka, izvan te zemlje. Onaj ko ne stavi na raspolaganje kadar za obuku, mora da uplati odredjena sredstva u fond koji je uspostavljen u tu svrhu. Ovo je odluka koju su SAD prihvatile uz škrgutanje zubima.

Generalni sekretar NATO-a, Jaap de Hoop Scheffer, s pravom je primijetio da postoji razlika izmedju onoga što članice alijanse obećavaju i onoga što se odista ostvari. Ovakva praksa se pod hitno mora promijeniti, smatra on. Stoga je za čudjenje da NATO već sada raspravlja o novim mirovnim misijama, u Sudanu ili naprimjer na Bliskom Istoku. Ministri odbrane se žale kako ministarstva vanjskih poslova pristaju na sve više obaveza, koje treba da izvrše vojske sa svojim uglavnom osiromašenim budžetima.

NATO se očito nalazi u djelomično bolnom procesu transformacije od vojnog saveza za zaštitu grupe država, ka trupama koje su spremne za akciju u bilo kojem dijelu svijeta. Ovaj proces očito još nije gotov i on se odvija isuviše sporo.