U EU nema reparacija | Evropa | DW | 03.11.2018
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Evropa

U EU nema reparacija

Grci i Poljaci hoće da im Njemačka plati obeštećenje za uništavanja u Drugom svjetskom ratu. Obeštećenje ne dolazi u obzir, između ostalog i zato što je EU zajednica žrtava i počinilaca, smatra Norbert Mapes-Nidik.

Koliko god bio pogrešan zahtjev Poljske za reperaciju, nije dovoljno samo da se on tek tako odbaci. Njemačka bi trebalo da plati odštetu za uništavanja i masovno ubijanje u Drugom svjetskom ratu. To je zahtjev koji iz Varšave stiže – u neredovnim razmacima – od kraja komunističke ere. No, otkako je u toj susjednoj zemlji na vlasti desničarska stranka „Pravo i pravda“ on stiže – sve češće.

Berlin odbija diskusiju i to uvijek sa istim argumentima. Pitanje reparacije je politički i pravno zaključeno, rekao je Frank-Valter Štajnmajer dok je još bio ministar spoljnih poslova. Pravno je pitanje možda riješeno; politički – definitivno nije. To je pokazao i najnoviji zahtjev poljskog predsjednika Andžeja Dude.

U svakoj Njemačkoj analizi se pominje da desnokonzervativna vlada koristi pitanje reparacije za podstrek antinjemačkih osjećanja, kako bi odvratila pažnju sa optužbe da svojom takozvanom reformom pravosuđa krši evropske principe. Taj argument je tačan, ali ne dotiče suštinu problema.

I u Poljskoj i u Njemačkoj se u istoj mjeri osuđuju užasi i zločini Drugog svjetskog rata, ali se ugrađuju u različite obrasce razmišljanja. U Njemačkoj je, baš kao i kod njenih zapadnih ratnih neprijatelja, neposredno poslije rata još bilo uobičajeno nacionalno tumačenje, ali je ono odavno ustupilo mjesto političkom gledištu. Kada se govori o nacistima i holokaustu, niko više ne ukazuje na njemački nacionalni karakter, a samo mali broj ljudi traži korijene zla još u pruskoj istoriji ili u njemačkom idealizmu.

Ko je ubijao Jevreje?

Podsjećanje na okupaciju u Poljskoj - prošlost koja ne prolazi

Podsjećanje na okupaciju u Poljskoj - prošlost koja ne prolazi

U Poljskoj je razvoj išao suprotnim tokom. U komunističkim vremenima, jedva da se govorilo o „Nijemcima“ kao počiniocima. Tako je to bilo već i iz obzira prema bratskom socijalističkom DDR-u. Mnogo više se govorilo o krivici „najagresivnijih dijelova monopolističkog kapitala“. To je mračno tumačenje koje je moglo da se odnosi na bilo koji dio svijeta i koje ne zna za nacionalnost. Pri tome je njemačka okupacija Poljske imala naglašeno nacionalno ruho. Poljacima, „slovenskoj nižoj rasi“, trebalo je usaditi u glavu osjećanje manje vrijednosti; oni su trebalo da postanu narod robova, bez dostojanstva, bez sopstvene elite, samo sa elementarnim obrazovanjem – jer su bili Poljaci. Od 35 miliona stanovnika, šest miliona je ubijeno. To je veći procenat nego u bilo kojoj drugoj evropskoj zemlji.

Na toj emocionalnoj pozadini ne treba da čudi to što se te užasne godine u Poljskoj danas percipiraju kroz nacionalnu prizmu. Svaka kritika, svaki prigovor, i posebno svaka pouka iz Njemačke, u Poljskoj uvijek pomalo miriše na nacizam. Baš kao i najnovije obrtanje uloga počinilaca i žrtava. U današnjoj Njemačkoj, tako to osjećaju, upravo se jačanje nacionalizma u Mađarskoj i Poljskoj asocira sa nacističkim vremenima. Drugim riječima, iz njemačkog ugla gledanja, antisemiti su ubijali Jevreje. A iz poljske prespektive to su bili Nijemci. Onaj ko želi da se čuju samo istorijske činjenice, daće za pravo Poljacima.

Zahtjev ne treba bukvalno shvatiti?

No, Berlin je u pravu kada smatra da zahtjev za reparaciju ne može da se postavlja u Evropskoj uniji. Ta zajednica je od samog početka bila namjerno neistorijski savez pobjednika i gubitnika iz Drugog svjetskog rata, žrtava i počinilaca. Nacionalni obračuni bi odmah ponovo uništili krhku konstrukciju.

Zahtjev za reparaciju, koliko god bio razumljiv, vodi u zabludu. No, kada ga Njemačka odbacuje, onda mora da povede računa kako to radi. Mnogo više važi sljedeći zahtjev: ako se kao mjera uzmu ciljevi i rezultati njemačko-francuskog pomirenja, onda je sa širenjem na Istok povezan i zadatak da se životni standard u novim zemljama članicama prilagodi prosjeku starih zemalja-članica.

No, to ujednačavanje stagnira već godinama. Ako se ono energično ne pokrene, proširenje bi moglo da se pretvori u debakl. Utopijski zahtjev za obeštećenje od 690 milijardi eura, koji je iznio nadležni izvjestilac Sejma, podgrijava sumnje u to da bi ga trebalo bukvalno shvatiti. Upravo zbog toga on traži politički i moralno čist odgovor. Uspjeh Poljske je zadatak zajednice: to mora biti poruka. Ideje kao što je ona da se Poljska i druge istočnoevropske zemlje za neispunjavanje odluka zajednice kazne uskraćivanjem sredstava iz fondova ili na neki drugi finansijski način, sve čine samo još gorim.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android

Preporuka redakcije

Reklama