UČK nije više nedodirljiva

Neue Zuercher Zeitung osvrće se na hapšenje šest nekadašnjih istaknutih članova UČK: "Bila su to dva udarca, jedan za drugim. Prvi je početkom maja zadala specijalna jedinica policije po nalogu EULEX-a uhapsivši tzv. Dreničku grupu. Najprominetniji od njih bio je Sylejman Selimi, nekada šef štaba UČK, sadašnji ambasador Kosova u Albaniji. Uhapšen je i Sami Lusktaku, gradončelnik opštine Drenica i nekadašnji okružni komandant UČK. Državno tužilaštvo ima indicije da su oni tokom rata mučili i ubijali zarobljenike. Uhapšeni su kratko nakon toga stavljeni u kućni pritvor. Drugi udarac došao je od EULEX-ovog tužioca Maurizia Salustra, kojem je uspjelo da sud ubijedi da bi pripadnici Dreničke grupe mogli zaplašiti svjedoke i ukloniti dokazni materijal. Stoga su veterani rata odvedeni iz kućnog u istražni zatvor. Nekoliko hiljada pripadnika udruženja rata marširalo je protestujući po Prištini. Tražili su povlačenje EULEX-a i puštanje na slobodu uhapšenih. Bilo je, kako su prenijeli mediji, i direktnog političkog miješanja u odluke Apelacionog suda.

Ali u polusjenci društvene mreže kakva je Facebook mogla su se čuti i druga mišljenja. Tu je prestao da važi tabu o nedodirljivosti UČK-kadrova. Moglo se pročitati i da zločin ostaje zločin, bez obzira ko ga je počinio. Čak piše i da je tužilac EULEX-a - heroj. Iako je javni konformizam u odnosu na "herojski rat" dobio pukotine, do suočavanje sa prošlošću na Kosovu manje dolazi nego u neposrednom susjedstvu. U Srbiji, Hrvatskoj i BiH nacionalni sudovi obračunavaju se sa sopstvenim ratnim zločinima. Ali na Kosovu je taj zadatak prepušten EULEX-u. Ono što je zamišljeno kao pomoć u stvaranju pravne države na veći dio stanovništva na Kosovu djeluje kao neokolonijalizam. Pravosuđe na Kosovu sasvim sigurno još nije u stanju da se na pravi način obračuna sa ratnim zločinima. Da li je to EULEX u stanju, ostaje da se vidi", piše Neue Zuercher Zeutung.

Bandić poput kneza: Samo ga je Bog poslao

"Tageszeitung" u kolumni pod nazivom "Zona bijelog luka" donosi komentar o gradonačelniku Zagreba Milanu Bandiću, u kojem između ostalog, piše: "Južno od Save proteže se rascvjetani Zagreb. U parku Bundek sajam cvijeća. Svuda šatori sa prelijepim rastinjem, pivom, burekom i ćevapčićima. Protekle nedjelje tu su se okupili politički saborci Milana Bandića, koji je već 13 godina gradonačelnik Zagreba. Park je njegov veliki trijumf. On je bio taj koji je od nekadašnjeg smetljišta napravio zelenu oazu. Split, Vukovar, Sisak. Uprkos kritika SDP-a najvažniji gradovi ipak ostaju u rukama socijaldemokrata. Izuzev Zagreba. Pa dobro, i Bandić je nekada bio SDP, ali su ga 2009. isključili jer se kandidirao protiv drugog kandidata iz SDP-a. Bandić sebe vidi kao spasioca. Kaže da 16 sati 365 dana u godini sa dvije puške i dva pištolja kruži Zagrebom, upravljen samo jednom mišlju: da građanima ovog grada bude bolje. Gradi fontane, mostove, ceste i dvorane, ljubi i pita bolesne žene pod objektivom kamere, obećava bolnice, obdaništa i radna mjesta, nikada sa prijateljima iz privrede ne ide u restorane, sve je lokalne medije privukao na svoju stranu, svaki dan trči i u svakoj prilici zahvaljuje se za svoje uspjehe Bogu, hvaljenoj Mariji i svojoj sopstvenoj majci.

Nema ništa protiv manjina. Sam za sebe kaže 'da je najtolerantniji čovjek kojeg poznaje'. Predsjedavajući Udruge romskih vetarana rata zaklinje se u njega riječima: "Bandić je jedini koji za nas nešto čini". Bandić nema ništa ni protiv homoseksualaca. 'Kako bih mogao imati nešto protiv? Pa moj pas Rudi je gay'. "Ja sam poseban čovjek", rečenica je kojom počinje svoj četverominutni govor u kojem se zahvaljuje na povjerenju birača i pobjedi. Završava rečenicom: "Po prvi put me vidite sa naočarima. Bila je to Božija volja, da nisam u stanu da gledam kratkovidno. Ja sam naime dalekovidan!" Bandić sa jeftinijim frazama i uz pomoć nekoliko cvjetnih površina poput kakvog provincijskog kneza upravlja Zagrebom. Ne možete ga ismijati jer on se smije sam sebi. Ali da parkovi, fontane i jeftini vicevi ne mogu ukloniti siromaštvo Zagrepčana, to najbolje znaju oni ko po kantama za smeće ovoga grada traže flaše sa kaucijom", piše između ostalog u svojoj kolumni novinarka TAZ-a Doris Akrap, koja kao stipendistkinja tri mjeseca provodi u Hrvatskoj i Sloveniji, prateći Countdown za ulazak Hrvatske u EU 1. jula.

Istanbulska ustanička simfonija

"Njihov nacionalni parfem je biber-sprej. Turska omladina oprobava se u revoltima prije svega u Istanbulu, kojeg nazivaju 'Londonom orijenta'. Šta će pobijediti: tradicionalna ili moderna država? Sueddeutsche Zeitung piše: 'Istanbulski bar' otvara se u ponoć a zatvara u pet sati ujutro. Turski pop obično odjekuje susjedstvom i ne da ljudima da spavaju. Ovaj put je bar zanijemio. A onda, prvi udarac, pa drugi...potom stotine njih udara kutljačama i kašikama od lonce i džezve. To je istanbulska ustanička simfonija. Pobožni Turci u budućnosti ne smiju izabranicu svoga srca držati u javnosti za ruku. Bila je to volja gradskog prevoznog preduzaća u Ankari da plakatima u metrou sa apelima na moral, svim građanima zabrani držanje za ruku. Bio je to to kamenčić koji je pokrenuo lavinu, koja se sada kreće cijelom zemljom. Lavina je upravljena prema Erdoanu (Erdogan), šefu konzervativno-islamske vlade. Još veći kamenčić bio je zakon koji je od Turaka trebao napraviti narod koji apstinira od alkohola. Stoga na rubu trga Taksim mladići postavljaju stolove sa flašama crvenog vina. Biznis cvjeta. Prije dvije sedmice parlament je usvojio zakon kojim se zabranjuje prodaja alkohola izuzev u licenciranim restoranima i to samo od 22,00 sata do 5 sati ujutro. U centru revolta na trgu Taksim nema više policije i branitelja turske tradicije, barem ne u uniformi. U civilu ih je sigurno mnogo. Ali to što se u Turskoj dešava je čudo. To je ljetnji san, nestvaran kao i moderna verzija 1001-e noći, piše Sueddeutsche Zeitung.

Die Welt donosi članak pod nazivom: 'Šutljiva većina prislonila Erdoana uz zid' u kojem piše: "Turski premijer osjeća se sigurnim jer zna da ima podršku svog muslimanskog tabora. I zaista. Oni koji protestuju protiv njega nisu oni koji su ga birali. Prema istraživanju javnog mnijenja, koje je proveo Univerzitet Bilgi 92 posto ljudi koji učestvuju u demonstracijama nisu na posljednjim izborima glasali za AKP. Erdoanov problem je što razmišlja u kategorijama birača i nebirača. No, da bi razumio šta se dešava, trebao bi misliti na one koji ga nisu birali. Oni su dobar dio šutljivog dijela društva. Ako na narednim izborima prestanu da šute i da se uzdržavaju od glasanja, to bi moglo bitno uticati na promjenu izbornog balansa", zaključuje Die Welt.

Autor: Jasmina Rose
Odg. urednica: Zorica Ilić