1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Turska postaje diktatura

DLF24. juli 2016

Sociologinja Necla Kelek sa velikom zabrinutošću gleda na uvođenje vanrednog stanja u Turskoj i obračun Erdogana sa neistomišljenicima. Talasom otpuštanja Erdogan sprovodi ekonomsko uništenje sekularnih temelja društva.

https://p.dw.com/p/1JT4o
Türkei - Nationaler Sicherheitsrat trifft sich unter Präsident Erdogan
Foto: Reuters/K. Ozer

Ann-Kathrin Büüsker (DLF): Mi u Njemačkoj sa zaprepaštenjem gledamo na događaje u Turskoj. Na desetine hiljada ljudi je otpušteno, uglavnom profesora, nastavnika i učitelja. Naučnici i profesori od jučer ne smiju napustiti zemlju. Stižu izvještaji o pojedinačnim napadima na Kurde i Alevite. A potom je predsjednik Erdogan proglasio vanredno stanje. Gospođo Kelek, Vi ste posljednjih nekoliko mjeseci proveli u Turskoj. Kako ste doživjeli ovu zemlju tokom posljednjih sedmica?

Necla Kelek: Doživjela sam Tursku kao zemlju u kojoj bih nakon 50 godina rado ponovo živjela. Istanbul Vam zaista kao grad nudi sve mogućnosti da živite kao slobodan čovjek. Istovremeno se vidi koliko je zemlja podijeljena. Ja samo sa jednom grupom ljudi mogu da živim svoju predstavu o gradskom, evropskom, slobodnom životu. Na drugoj strani stoji druga grupa, koja sve više želi da živi po vjerskim ritualima i normama i koja želi da osvoji Istanbul. Dakle to je podijeljeni grad, narod koji se traži i koji želi da pronađe put kojim može da u gradu živi evropski, moderno i po samoodređenju.

Šta to znači za odnose među ljudima?

To znači da se stalno sukobljavaju dvije istine. Na jednoj strani su oni koji kažu, moje određenje je Evropa, želim da živim evropski. Istovremeno imamo pripreme, koje već decenijama sprovodi jedna partija i jedna osoba koja se zove Erdogan i koje se svode na to da svakodnevica postane islamska i da to tako mora biti. Te i takve pripreme odvijaju se dugo. U posljednjih 12 ili 13 godina tokom kojih je Erdoganova partija AKP na vlasti izgrađeno je preko 100.000 novih džamija u Turskoj. To znači, da Vas svakog jutra budi ezan (poziv na molitvu) i da Vas pet puta na dan podsjećaju da je zemlja u kojoj živite islamska. Državne škole se pretvaraju u škole za imame. To znači da pojedinac treba da uči da se potčini, da živi po Allahovim odrednicama a ne po demokratskim principima, koji se sve više ukidaju. Ti principi više nisu dozvoljeni a pojedinci trebaju da žive po božijim pravilima. To sam jasno osjetila u Turskoj.

Ali islam je sastavni dio Turske i godinama to nije bio problem. Ako sam Vas dobro razumjela sada imamo radikalizaciju islama u Turskoj?

Turska je već 80, 90 godina sekularna zemlja i to je jako važno. Vjera može postojati samo u sekularnim državama, gdje je građani mogu praktikovati u privatnom životu. Mi živimo u 21 stoljeću. Nijedan Evropljanin ne može zamisliti kako je to kada jedna vjera razgrađuje sekularnost i samu sebe proglašava istinom koja određuje svakodnevni život. Na Bosforu sjede žene potpuno pokrivene. Svoju coca-colu moraju provlačiti ispod burke da bi popile gutljaj a muškarci se mogu vidjeti svuda u grupama na trgovima kako žive svoj život. U Turskoj se tako ne poima vjera. Ona je bila privatno opredjeljenje svakog pojedinca. A upravo to sada prijeti da se preokrene. To postaje politika, diktatura i svakodnevica.

Türkei Stimmung auf dem Taksim-Platz in Istanbul
Raste nacionalizam u TurskojFoto: Hatef Faghani Nobari

Kakve mogućnosti momentalno imaju ljudi u Turskoj da dođu do informacija. Čuli smo da se mnoge internet stranice ne mogu otvoriti i da neki mediji nisu u stanju da emituju program. Kako ljudi u Turskoj trenutno dolaze do informacija?

Još uvijek postoji mogućnost informisanja preko interneta. Ali i ja jedva da imam kontakt sa mojom familijom i rođacima, koji su nažalost i sami jako pogođeni talasom otpuštanja. To je ekonomsko uništenje sekularizma, uništenje sloja obrazovanih, srednjeg sloja ljudi, kojima se oduzima njihova egzistencija. To je jedna forma uništavanja ljudi, njihovog ućutkivanja. Problem je što u Turskoj nema istinske opozicije. To je za mene bilo najveće razočaranje i razlog za rezignaciju. Imamo dvije velike partije CHP i MHP, ali one ne igraju na kartu zaštite ili povezivanja ljudi, već, nažalost, na kartu turskog nacionalizma. Kada je Erdogan pokušao da izgladi situaciju sa Putinom, onda je Kilicdaroglu, predsjedavajući opozicione CHP, izjavio kako je Turska izgubila svoju čast. Imamo dakle posla sa opozicijom koja Tursku ne vodi u modernu budućnost i koja ne povezuje stanovništvo, već ga želi podijeliti na drugi način. I to jako rastužuje.

Pomenuli ste otpuštanja, koja ljudima jako teško padaju, jer ih dovode u težak ekonomski položaj. Hoće li ti ljudi, koji spadaju u liberalne snage, početi napuštati Tursku?

Nadam se da neće, jer Turska ima jak srednji sloj, koji je okosnica društva i koji živi građanskim stilom života. Ako takvi ljudi napuste Tursku, onda će ova zemlja postati poput Egipta ili drugih arapskih zemalja, koje nemaju srednji sloj, što bi bilo užasno.

Kako EU sada mora reagovati?

Mislim da EU kao i prije i sada reaguje blago, ne postavlja uslove. Cijela zabuna vlada i oko pojma "demokratski". Ako je neko demokratski izabran, on ima obavezu i da vlada kao demokrata. Ako takvu osobu proglasite diktatorom, onda mu se mora oduzeti pojam "demokratski". Moraju se postaviti jasne odrednice, u protivnom treba napraviti prekid.