Trump nije patološki slučaj

Demokrati trebaju vratiti na svojus tranu glasače koji su glasali za Trumpa popravljajući vlastite greške, a ne napadajući Trumpa, kaže za DW stipendista Američkih studija, Christopher Newfield.

DW: Smatrate da je predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Donald Trump manja anomalija, nego što se to inače misli. Ovo može da zvuči čudno za osobe koje su posmatrale njegovo ponašanje, ne samo za vrijeme predizborne kampanje, nego i od kada je došao na mjesto predsjednika. Zašto mislite tako?

Christopher Newfield: Mnoga njegova politička stajališta podudaraju se sa desničarskim stavovima Republikanske stranke. Na primjer, njegovi statovi o genderu i njegov antagonizam prema abortusu. Sada pokušava i da blokira fondove za Planirano roditeljstvo, koji pruža abortus i kontrolu rađanja za osobe koje imaju niske prihode. Također tome u prilog ide i njegov interes za privatizaciju davanjem javnog novca za privatne izvođače za obnovu naše infrastrukture, imenovanje bankara Wall Streeta koji je dosta profitirao od stambene krize 2008/2009, za sekretara trezora. U svojim postupcima, on je republikanski „mainstream".

Mislim da su ljudi šokirani načinom na koji on objavljuje svoje stavove i mišljenja javnosti. To je dosta šokantno. To je „reality show" televizija, a ne standardna politika. On to sve personalizira i u javnosti nastupa agresivno, što je prilično neobično za Republikansku stranku, koja sebe vidi više kao establišment. Veoma je važno da građani shvate da je sadržaj njegovih odluka republikanski.

Nedavna istraživanja izbora pokazuju da su za njega glasali belci iz srednje i više klase, a ne samo bijela radnička klasa. Šta Vam to govori?

To mi govori da je on tipični republikanac, da će smanjiti poreze za bogate i uzeti nešto od srednje klase i onih sa malim prihodima. To je ukidanje takozvane Obamine medicinske zaštite (Obamacare) jer u narednih deset godina povlači oko 800 milijardi dolara iz zdravstvenog sistema i daje ih bogatima  - u obliku smanjivanja poreza.

Ako jeTrampova podrška na izborima bila veća od one često pominjane podrške neprivilegovanih bijelaca, koji su jednostavno bili dovoljno depresivni da glasaju za nekoga ko obećava da će uzdrmati sistem, šta to znači za našu predstavu o njemu i njegovim glasačima?

U SAD su rasna i ekonomska pitanja neodvojiva - i zapravo su pitanje klase. Demografija u zemlji se mijenja i to izaziva velike strahove i napetosti. Ja živim u Kaliforniji i tamo su bijelci postali manjina. To se događa u cijeloj državi, samo sporije. Možda 15 odsto bijelaca u SAD misli da je bijela rasa viša rasa - to su pravi rasisti (white supremacy). Ali ne možete postati predsjednik samo glasovima tih ljudi. Ima bijelaca koji ne moraju da budu rasisiti, prije bi ih nazvao „uplašenim rasistima", koji imigraciju, prvenstveno iz Latinske Amerike, ali i iz Azije, vide kao ekonomsku prijetnju. Jedna od stvari po kojoj se stvarno može napraviti razlika između glasača Trampa i Klintonove je odnos prema imigraciji, naročito onoj iz Latinske Amerike: Onaj ko smatra da je to veliki problem, taj je glasao za Trampa.

To takođe ima ekonomsku dimenziju. Recimo, prije 30 - 40 godina, ljudi na dnu niže srednje klase svoju porodicu su mogli da izdržavaju, kao moleri, gipsari, stolari ili čak i kao nekvalifikovani radnici. To više nije moguće. Mnogi bijelci za to krive imigrante - umjesto da krive privatnike ili kapitalizam, koji su borbom za sve niže plate, njih smjestili na dno ljestvice. Ako zbog konkurencije kao preduzetnik plaćaš nisku satnicu, recimo 8 dolara za gipsara, onda naravno uzmeš ilegalne imigrante koji rade po principu - daj šta daš. Kad se povežu ti ekonomski i rasni problemi, onda postaje jasnije zašto je Tramp dobio toliko glasova bijelaca.

Takođe je činjenica da su demokrate bile na vlasti 8 godina i za to vrijeme jeste došlo do obećanog ekonomskog oporavka, ali - za banke, za velike firme, advokate, ljekare, inženjere. Oni koji rade u poljoprivedi i na građevini, i oni koji imaju male biznise van velikih gradova, nisu od toga imali ništa. Oni se nisu oporavili od krize i nisu povratili svoje kuće koje su izgubili, djeca su im bez posla ili rade skraćeno radno vrijeme za 8-10 dolara na sat. Oni su prvo vjerovali Obami, ali su shvatili da on nije njihov čovjek. I onda je došla Hilari Klinton, koja im je rekla da će da investira u njih - ali je za njih ona bila još jedna iz redova demokrata koji favorizuju visoko obrazovane, gradske, bogate ljude, bez obzira na rasu. Dakle, nije stvar u tome što je Tramp bio pametan, nego što su demokrati bili glupi.

Šta demokrate treba da urade da bi pridobili Trampove glasače?

Mislim da treba da urade dvije stvari istovremeno.

Prvo, moraju značajno da se razlikuju od republikanaca po pitanju spoljne politike i intervencionizma. Jedna od Trampovih popularnih pozicija bila je - Ja neću nigdje intervenisati. I naravno, jedna od prvih stvari koje je uradio - rakete na Siriju. Ne čini se baš da će raditi ono što je obećao. Ali ljudima se svidjelo to što je govorio, da ćemo se brinuti o sebi, da ćemo graditi mostove kod kuće u SAD, a ne u Iraku. To jeste sebično, ali je kao što se vidi bilo uspješno.

Zatim, demokrate moraju da naprave drugu verziju nju dila - velikog infrastrukturnog programa koji će stvoriti radna mjesta. Oni takođe u ekonomiji moraju da se okrenu svima, a ne samo univerziteski obrazovanim i obećaju ljudima da više neće izmiještati radna mjesta u inostranstvo, kao što su to radili poslednjih 25 godina. Oni treba da angažuju visoko obrazovane ljude koji će izraditi takav jedan koncept. 

Mislite li da su demokrate na dobrom putu?

Ne.

Zašto ne?

Zato što Klintonovi još uvijek kontrolišu stranku. Možete reći da sam više na strani Bernija Sandersa, ali, neophodne su diskusije i pomirenje. Umjesto toga, demokrate napadaju Trampa - jer je to veoma zabavno i lako. Biće prava katastrofa ako vrijeme do kongresnih izbora 2018. potroše radeći ono što su radili za vrijeme kampanje, odnosno pričajući kako Donald Tramp nije za Bijelu kuću. On mora biti tretiran kao normalan političar, koji sve što radi - radi pogrešno, a ne kao patološki slučaj kojeg treba da pokupi hitna pomoć.

 

Christopher Newfield je profesor na Američkim studijama i književnosti na Univerzitetu California, Santa Barbara.

Intervju vodio Michael Knigge.