Treba li Bosna i Hercegovina uvesti lični bankrot?

Rata kredita u švajcarskim francima, dažbine i ostali troškovi života odavno prevazilaze kućni budžet Maje Knežević. Situaciju u kojoj se, poput mnogih, našla zbog spornog kredita opisuje kao nepodnošljivu. Računi se gomilaju, a prihodi stagniraju. Iako je podigla 130.000 KM kredita, kako stvari stoje banci će, prema procjeni, morati vratiti oko 400.000 maraka.

Zemlje u okruženju su ovakve i slične nedaće u kojima su se njihovi građani našli odlučile riješiti uvođenjem ličnog bankrota. U Bosni i Hercegovini to trenutno nije slučaj. Maja Knežević, međutim, ne vjeruje da bi to građanima u BiH pomoglo. „Iskreno, mislim da bi se tu dešavale zloupotrebe i da bih dospjela u još veće probleme kada bih proglasila lični bankrot”, kaže ona. Ova četrdesetogodišnja Banjalučanka vjeruje da u uređenom društvu to funkcioniše, ali smatra da bi se u BiH našao način da građanin bude izigran.

“Neko drugi upravlja Vašim novcem”

Lični bankrot znači da osobi ili porodici finansijski staratelj ili stečajni upravnik određuje koji iznos prihoda mora odlaziti na plaćanje potraživanja, dok se određeni minimalni iznos koristi za osnovne životne potrebe. Bitno je naglasiti da lični bankrot ne podrazumijeva oprost duga.

Ono što je karakteristično za tu mjeru je da samo dužnici koji prema kriterijima koje donosi država mogu podnijeti zahtjev nadležnoj državnoj instituciji za proglašenje ličnog bankrota. To se može definisati kao potez države kojim se dužniku omogućava da vrati dug kroz višegodišnje „stezanje kaiša“, objašnjava Samir Lačević iz Udruženja banaka BiH.

“Lično mislim da uvođenje takvog instituta u BiH u ovom trenutku nije prioritet jer naše stanovništvo u principu redovno servisira svoje obaveze. Naravno, kriza može dovesti do pogoršanja situacije, ali takve procese bi prije spriječilo kreiranje socijalne karte umjesto uvođenja ličnog bankrota.” Lačević dodaje da bi prioritet trebao biti na ekonomskim reformama i stvaranju radnih mjesta.

“To je otimanje od naroda”

Lični bankrot, u zavisnosti od modaliteta koji država odabere, najčešće podrazumijeva prodaju imovine. U slučaju krajnje nužde, moguće je izgubiti stan ili kuću. Ako se dugovi drugačije ne mogu izmiriti, finansijski staratelj može odlučiti da se klijentova nekretnina proda i zamijeni za manju.

Jedan od strogih protivnika te mjere je Dragovan Petrović iz Pokreta potrošača RS. “Lični bankrot doveo bi do toga da se imovina prodaje u bescijenje kako bi se izmirile obaveze. To je katastrofalno i nadam se da neće doći do toga”, kaže Petrović. On smatra da bi korist od ličnog bankrota u BiH imali prevaranti i tajkuni, a ne prezaduženi ljudi.

Uvođenje ličnog bankrota bi zahtijevalo izmjene mnogih zakona i osnivanje institucije koja bi vodila taj proces. Ekonomista Miloš Todorović ne misli da je lični bankrot nužno nešto loše, ali vjeruje da je u jednom siromašnom društvu dosta komplikovano sprovesti takav zakon. „U razvijenijim zemljama ljudi mogu obezbijediti osnovne uslove za život od tog manjeg dijela plate koji im ostane. Međutim, mi znamo da kod nas mnogi ni od cijele plate ne mogu preživjeti, pa u tim situacijama lični bankrot ne bi riješio ništa“, objašnjava Todorović. No, on ipak ističe da lični bankrot ima i svoje pozitivne strane i da bi mnogim građanima na taj način bilo omogućeno da servisiraju svoje obaveze: „Osoba koja doživi lični bankrot ipak ima određenu sigurnost da će se problem riješiti. Postoji neko ko umjesto vas pregovara sa bankama i slično. Dakle moguće je dovesti finansije u red.“

Jedna od negativnih strana je svakako ta da osoba ne može upravljati svojim novcem. Bez odobrenja finansijskog savjetnika nemoguće je kupiti bilo šta što nije neophodno. Druga mana ličnog bankrota je ta da svako ko prođe kroz to „ostaje obilježen“ kod banaka, pa je tek nakon dužeg vremenskog perioda moguće podići kredit.

Bolan i dugotrajan proces

Udruženje za odgovorno upravljanje ličnim finansijama „U plusu“ vrši besplatnu obuku i savjetovanje građana o tome kako na pravi način upravljati svojim finansijama. Direktor tog udruženja Adnan Bahtić nije siguran da li je BiH potreban lični bankrot. Kaže da je neusklađenost ličnih rashoda sa prihodima osnovni razlog prezaduženosti. “Naša iskustva ukazuju na to da je pojava prezaduženosti izražena kod građana koja imaju određena mjesečna primanja, ali slijedom lošeg planiranja i relativno kasne reakcije dolaze u stanje prezaduženosti”, objašnjava Bahtić. Trenutno građani osamnaest bh. opština imaju priliku u svom gradu potražiti besplatnu uslugu finansijskog savjetovanja.

U razvijenim zemljama institucija ličnog bankrota je logičan slijed ekonomskih politika i tokova koji tamo vladaju. Visoko razvijena potrošačka društva svoj rast i razvoj baziraju kroz stimulisanje potrošnje raznim vrstama kreditiranja i poreskim olakšicama. Potrošnja stimulisana između ostalog i povoljnim kreditiranjem stvara konkurenciju, raznovrsnost i kvalitet, ali, s druge strane, može dovesti do prekomjernog zaduživanja jednog broja građana. Tako da je institut ličnog bankrota nešto što se u takvim ekonomijama nameće samo po sebi, ocjenjuju ekonomisti.

Lačević podsjeća da ulazak u takav jedan proces podrazumijeva stečajni postupak nad imovinom, nemogućnost zaposlenja u državnim institucijama, nemogućnost novog zaduživanja, obustavu dijela primanja i druge mjere koje propiše država. „Ukratko možemo reći da se radi o jednom bolnom procesu koji traje duži niz godina nakon čega se zatim može krenuti od nule“, dodaje on.

Maja Knežević se nikako ne bi voljela naći u situaciji da mora proglasiti lični bankrot. Strahuje da bi tako mogla da ostane bez krova nad glavom. “To je način da se uzmu nekretnine 'budizašto' od nas koji smo ionako prezaduženi”, zaključuje ta Banjalučanka.