Trampov jedini adut

Oko prošlog Božića svijet je još bio u redu. Ukoliko bi akcenat odao moje njemačko poreklo, često bi Amerikanci, puni poštovanja, počeli da pričaju o Angeli Merkel. Na naslovnim stranama američkih novina Merkelova je slavljena kao glas razuma, lice ekonomskog napretka, pa još majka njemačke nacije, te garant stabilnosti i bezbjednosti na čitavom evropskom kontinentu. Selfiji Angele Merkel sa sirijskim izbjeglicama su i u SAD postali simbol nove, velikodušne Njemačke, dok je u pozadini odzvanjao aplauz Bavaraca koji su na željezničkoj stanici u Minhenu srdačno dočekivali izbjeglice.

Ali onda je došao doček Nove godine u Kelnu i stotine prijavljenih napada na žene, njihova tijela i novčanike. Hvaljena kultura dobrodošlice postala je prijeteća izbjeglička kriza. Pomračenje heroine Angele Merkel nastavilo se s političkim problemima u Njemačkoj i EU. Od njene samouvjerene parole „možemo mi to“ ostalo je iz perspektive Amerikanaca samo: „Plašimo se.“

S novom godinom je u Sjedinjenim Državama počela i unutarpartijska borba za kandidaturu na predsjedničkim izborima. U njoj je Donald Tramp oslobodio predrasude i rasizam svih tabua.

Konačno se pojavio političar sa odgovorima koje razumije običan svijet. On zna kako je ta sjajna Amerika dospjela u haos i to objašnjava ne vodeći računa o političkoj korektnosti, samo imenuje krivce i vadi prosta rješenja iz svog repertoara: za ekonomske teškoće krivi su prije svega Meksikanci i Kinezi, za ratove i terorizam – muslimani.

Donald Tramp je majstor da osjeti raspoloženje i iskoristi ga za svoje političke pokolje. Zato je i bilo samo pitanje vremena kada će u kampanji početi da koristi to što su Njemačka i Evropa drastično promijenile svoj odnos prema izbjegličkoj krizi. Iz plitkih tviteraških zasjeda Tramp je okrivio njemačku kancelarku i njenu izbjegličku politiku za napade u Parizu. Svaki napad i svaka smrt u koju je umiješan neki musliman u Njemačkoj za Trampa su krunski svjedoci da je u pravu kada traži zidove.

Pa ipak, ne izgleda dobro po Donalda Trampa. Od kada je osvojio nominaciju Republikanaca kao da je izgubio čvrsto tle na kojem je do tada stajao. Ankete stalno bilježe jačanje Hilari Klinton dok Trampu poznati saborci bježe ispod zastave. I u njegovom izbornom timu sve puca po šavovima.

Trampova izborna strategija je sagrađena na temeljima širenja nesigurnosti umjesto političkih koncepata. Njegova računica je istovremeno providna i uspješna: što se više narod plaši, to je veća čežnja za vladarom čvrste ruke koji će jednostavno počistiti probleme. Tu se dobro uklapa i dilema u kojoj je trenutno Angela Merkel. Tramp hladnokrvno poput kartaroškog doajena izbacuje na sto svog jedinog aduta, kartu straha, i proglašava svoju konkurentkinju Hilari Klinton američkom Angelom Merkel.

Njemačka kancelarka je za mnoge Amerikance postala simbol propalih nada. Žena za koju se vjerovalo da „može ona to“, ali koja će se izgleda saplesti na sopstvenu nesposobnost da lupi šakom o sto. Žena kojoj su mnogi dugo poklanjali povjerenje, ali koja na kraju nije bila čvrsta kako bi zaštitila zemlju od onih drugih. Žena, dakle, koja dovodi teroriste u svoju zemlju. Čak petnaest godina poslije 11. septembra je strah od novih napada Trampovo najmoćnije oružje.

Pri tome je poređenje Klintonove i Merkelove spretno jer njih dvije već na prvi pogled – liče. Već je taj prvi pogled dovoljan da se primijeti kako je Donald Tramp od njih sasvim drugačiji. U svom tumačenju, on je upravo onaj čovjek čvrste ruke koji će zaštititi Ameriku od grešaka neke žene.