1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Traganje za nestalima - "Neizvjesnost pogoršava stanje"

Diana Hodali
26. oktobar 2017

Pripadnici obitelji nestalih osoba su očajni i žele prije svega znati što se dogodilo s njihovim najmilijima, kaže u intervjuu za DW Thomas Parsons iz Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP).

https://p.dw.com/p/2mTl6
Bildergalerie Genozid Srebrenica
Foto: picture-alliance/dpa/F. Demir

Deutsche Welle: Međunarodna komisija za nestale osobe (ICMP), nekoć osnovana radi identificiranja žrtava srebreničkog genocida, diljem svijeta traži osobe koje su nestale u ratovima ili uslijed katastrofa i kršenja ljudskih prava. Zašto je ljudima tako važno da pronađu nestale pripadnike svoje obitelji?

Thomas Parsons: Kad ljudi odjednom postanu nestali, bilo da je to zbog oružanih sukoba, kršenja ljudskih prava, genocida ili migracija, onda su pripadnici njihovih obitelji i prijatelji duboko potreseni. Stanje neizvjesnosti pogoršava situaciju. Svugdje na svijetu ljudi imaju potrebu da znaju koja je sudbina sustigla njihove najmilije i da im i nakon njihove smrti budu bliski. I žele da dobiju dostojanstven pogreb.

Može li se svatko obratiti ICMP-u?

Mi podržavamo vlade u ispunjavanju njihovih obveza kad je u pitanju potraga za nestalima. Surađujemo i s raznim institucijama diljem svijeta kako bismo implementirali i ojačali mehanizme koji olakšavaju potragu za nestalima. Mi, dakle, nismo jedinica kojoj se pojedinačno mogu obratiti privatne osobe. Ali je jedan važan i ogroman aspekt rada ICMP-a naš Online centar za upite (OCzU). Tamo privatne osobe mogu prijaviti nestale pripadnike obitelji ili prijatelje. Nakon rata u Jugoslaviji smo ekshumirali posmrtne ostatke iz više od 3.000 masovnih grobnica. Pomoću DNK-istraga smo na koncu uspjeli identificirati oko 18.000 ljudi. Taj online centar je prilično važan, jer samo tim putem možemo saznati gdje uopće ima nestalih i tako možemo doći do za nas nužnih referentnih uzoraka članova obitelji koji tragaju za nestalima.

Nekad se dogodi da su ljudi već više godina nestali – može li tu kao referentni uzorak poslužiti odjeća ili su Vam potrebni dodatni uzorci?

Često radimo u područjima u kojima su ljudi zbog rata morali napustiti svoje domove. Stoga tamo rijetko imamo medicinske ili zubarske podatke, a da ne govorim o otiscima prstiju. Osim toga, često stižemo u te zemlje tek onda kad su ekshumacije uopće moguće, a onda su posmrtni ostaci skoro uvijek samo još kosturi. Umjesto da pitamo za predmetima nestalih – koji uglavnom više nisu ni dostupni – naša potraga se temelji na genetskim uzorcima članova obitelji.

To znači da članovima obitelji uzimate uzorak krvi?

Da, točno. Uzimamo krv iz prsta ili ćelije iz sluznice usne šupljine pomoću štapića za uši. Kad smo u bivšoj Jugoslaviji započeli naš posao, Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ / ICTY) je poslao ljude u tu regiju kako bi dokumentirali ratne zločine, i oni su onda ekshumirali posmrtne ostatke iz masovnih grobnica. Ok 40.000 ljudi se u toj regiji vodilo kao nestalo. Za članove obitelji nestalih je često bilo teško za podnijeti što su ti posmrtni ostaci odjednom bili tu i dijelom se skladištili u doista neprimjerenim posudama i spremnicama. U to vrijeme smo mi kao ICMP onda započeli pomagati pri identificiranju žrtava.

Kad kažete da pomažete, znači li to da na raspolaganje stavljate tehnologiju ili i znanstvenike šaljete na te lokacije?

U našem odjelu za tehnologiju i znanost imamo izuzetno dobro obučene forenzičke arheologe i forenzičke antropologe koji pomažu na licu mjesta. Posmrtni ostaci se prebacuju na jedno mjesto gdje se može istražiti DNK. Nakon genocida u Srebrenici, na primjer, nismo znali od koga uopće uzeti uzorke kako bismo identificirali posmrtne ostatke. Stoga smo od svakoga iz tog područja uzeli uzorke. Preko naših baza podataka smo onda mogli usporediti sličnosti u određenoj DNK – provodili smo takozvani "High Certainty DNA Match". Tako smo mogli u mnogim slučajevima posmrtne ostatke predati obiteljima.

Kako si to možemo zamisliti – kad se predaju posmrnti ostaci obiteljima?

U bivšoj Jugoslaviji smo gotovo isključivo predavali kosture ili dijelove kostura.

Više od 60.000 ljudi u Siriji se vodi kao nestalo. Kad surađujete s vladama, je li to uopće moguće u jednoj ratom napaćenoj zemlji u kojoj je za mnoge nestale odgovorna i sama vlada?

Nitko u ovom trenutku ne može u Siriju – čisto iz sigurnosnih razloga. Ali naravno bi nam bila potrebna i podrška vlade ili onih snaga koje kontroliraju to određeno područje. Samo po sebi je teško tragati za nestalima u područjima u kojima se još ratuje. Naša potraga se odvija uvijek u postkonfliktnim zemljama. Iskustvo koje smo skupili nakon rata u Jugoslaviji nam je sada dobrodošlo. Putem našeg online portala već sada možemo unaprijed dokumentirati gdje je tko u Siriji ili sličnim zemljama nestao. Imamo i jedan online-tool, odnosno alat s kojim se može dokumentirati gdje se naslućuju masovne grobnice. 

Ali, što se događa s ljudima poput pripadnika Rohingya naroda za koje nijedna vlada ne želi preuzeti odgovornost?

To uistinu nije lako. Kad ne postoji nijedna vlada koja preuzima odgovornost za određenu situaciju, onda se to mora podići na međunarodnu razinu i gledati tko bi mogao preuzeti tu ulogu. Mi surađujemo s mnogim partnerskim organizacijama, a imamo i partnerstvo s Interpolom. No prvo se treba pobrinuti za to da organizacije dođu do tih ljudi koji tragaju za svojim bližnjima. Na mjestima na kojima žive prognanici mora se stvoriti mogućnost da prijave svoje nestale – pametni telefoni tu pružaju veliku šansu.

Otvorili ste novi laboratorij u Den Haagu. Što očekujete od nove tehnologije takozvanog "Next Generation Sequencinga" koje će se tamo primjenjivati?

Već danas smo u stanju da od jako izmijenjenih kostura i malo materijala prepoznamo DNK. Ovdje u Den Haagu ćemo u budućnosti kroz uzorke daljih rođaka moći identificirati nestale osobe. Prije smo morali imati uzorak od brata, sestre ili roditelja kako bismo napravili usporedbu. S našom novom metodom će ubuduće biti dovoljno ako imamo uzorak od sestrične ili strica odnosno ujaka.

Thomas Parsons je direktor odjela forenzičkih znanosti pri Međunarodnoj komisiji za nestale osobe (ICMP) u Den Haagu.

Intervju vodila Diana Hodali.