Tjedan filmske kritike u Berlinu
21. februar 2020
Rasprava oko umiranja kina i pobjede malih ekrana se nekako posljednjih godina stišala. I to unatoč pobjedničkom pohodu Netflixa i ostalih streaming servisa. Broj posjetitelja u kinima je u porastu i to kako u Njemačkoj tako i u zemljama jugoistočne Europe. To se moglo čuti na konferenciji u sklopu 6. tjedna filmske kritike koji se održava u tjednu kada se u Berlinu otvara najveći njemački filmski festival.
Berlinale i Tjedan filmske kritike su institucionalno razdvojeni ali se i jedna i druga manifestacija nadopunjuju i bave istom temom: budućnošću filma. Na konferenciji u sklopu Tjedna filmske kritike je održan i okrugli stol pod nazivom "Post cinema, mobile cinema, off cinema" na kojem je bilo riječi o drugačijim formama dovođenja filma do publike, mimo uobičajenih distribucijskih putova i kino mreža.
Filmski festivali u znaku promjene
No suprotno od očekivanog, ovaj razgovor filmskih zaljubljenika iz raznih dijelova Europe nije se pretvorio u jadikovku na temu odumiranja malih kina i premoći multipleksa. Umjesto toga se pozitivno govorilo o putujućim kinima, kinima koja su mješavina barova i dnevne sobe i filmskim festivalima kao institucijama koje služe kao platforma za plasiranje, ponekad hermetičkih, filmskih djela do široke publike. Ovaj potonji fenomen je posebno izražen na jugoistoku Europe gdje je od devedesetih zabilježen ogroman porast broja filmskih festivala. Početak tog fenomena se, kako kaže Aleksandra Milovanović, sudionica konferencije i docentica na beogradskom Fakultetu dramskih umjetnosti, može povezivati s političkim otporom devedesetih. "No to se u međuvremenu promijenilo, sve je otišlo u nekom letargičnom smjeru.Ljudi su postali inertni", kaže Milovanović za DW. Neki festivali, kako je objasnila, su u međuvremenu financirani privatno a financijeri se u odabiru filmova isključivo povode za svojim marketiniško-poslovnim interesima.
Državni i antidržavni filmovi i festivali
No takvo pervertiranje ideje filmskog festivala kao mjesta prezentacije estetski i tematski osebujnih filmskih izdanja je na sreću rijetkost. Branka Pavlović, jedna od selektorica filmskog festivala Slobodna zona, koji je prošle godine proslavio 15. obljetnicu, doduše govori i o tomu kako su neki filmski festivali postali platforma distributera za predstavljanje svog programa za buduću sezonu. "Tu bi navela FEST koji je izgubio svoj profil. Oni sada pokušavaju povratiti svoj stari sjaj ali u jednom trenutku je to bio sajam distributera", kaže Branka Pavlović koja predaje i na berlinskom Slobodnom sveučilištu. Ona za DW govori i o fenomenu lokalnog karaktera koji imaju mnogi filmski festivali u regiji. "Na tim festivalima postoji natjecateljski dio koji je fokusiran na malo drugačije filmove, filmove mladih domaćih autora". Zatim postoje i specijalizirani filmski festivali poput Slobodne zone, fokusiranog na temu ljudskih prava, koji su po svojoj prirodi zadržali svoj politički karakter. Zajednički filmskim sredinama u zemljama koje su nastale raspadom Jugoslavije je još uvijek podjela na "državotvorne" ili "nedržavotvorne filmove. Često se ti "nedržavotvorni" filmovi, kako je objasnila Milovanović, zbog toga što su u pravilu u inozemstvu bolje prihvaćeni na festivalima, koriste kao "ukras" prema van ali ih se kod kuće ignorira. "Mi ne možemo dijeliti filmove na srpske i antisrpske“, zaključila je Milovanoviće.
Kino u duhu braće Manaki
Festival Slobodna zona, osim za vrijeme svog održavanja, koristi i formu "putujućeg kina" kako bi filmove dovela i u kutke zemlje u kojima filmsko obrazovanje nije prisutno. Slobodna zona se tu već godinama specijalizirala na rad s djecom i mladima. Projekt Balkan Can Kino iz Grčke, koji se također predstavio u sklopu Tjedna filmske kritike, svojim putujućim kino programom nekomercijalnog karaktera popunjava prazninu u mjestima u kojima ne samo da se ne prikazuju nekomercijalni filmovi, nego često niti nema kina. Moglo bi se reći da ovom formom filmska umjetnost vraća svojim prapočecima u duhu braće Lumiere ili geografski bližih balkanskih kino pionira braće Manaki.
Kino entuzijast Oliver Bassemir je iznio i svoje iskustva malih programskih kina u kojima publika sudjeluje u kolektivnom suočavanju s filmskim djelima. Kino projekcije u zadimljenim dvoranama često završavaju burnim raspravama. "Povratak korijenima", kaže Bassemir koji time evocira sjećanja na razdoblja kada su kina nalikovala na barove s filmskim projekcijama. Dan uoči otvaranja 70. Berlinalea, koji pod novim vodstvom pokušava pronaći izlaz iz slijepe ulice u koji je ušao posljednjih godina, filmski entuzijasti iz različitih dijelova Europe su zaključili da budućnost kina nije tako tamna kakvom je mnogi zbog Netflixa i multipleksa vide.