Težak pontifikat

Odavno je zašao u godine, koje najveći broj dosadađnjih papa nije ni dostigao. Papa Franjo je od marta 2013. na čelu Katoličke crkve. Ovog petka 17.12. napunio je 85 godina. Ali, on i dalje kuje planove o putovanjima, na isti način se zalaže za reforme unutar Crkve i obnovu, koji će trajati godinama ako ne i decenijama. Sve je u pokretu.

Ali, šta to znači? Glavna tema ovog pape ostaje rasvjetljavanje globalnog skandala seksualnog zlostavljanja maloljetnica i maloljetnika od strane pripadnika crkvenog klera. To pak ide ruku pod ruku sa gubitkom kredibiliteta, i to baš u instituciji koja je zasnovana na vjeri i povjerenju. Franjo je već odavno upozorio da će se bespoštedno zalagati za rasvjetljavanje zločina i obećao – „nultu toleranciju“. No, nije rjetkost da su njegove riječi veće od djela koja potom uslijede. To je dio sistema u kojem je papa kao jedinka sve: i tužilac i sudija, istovremeno i kontrolor i uzor, pretpostavljeni i osoba od povjerenja. Pa čak i stečajni upravnik.

Povremeno subverzivan

Franjo je u stvari uvijek osuđivao klerikalizam, patrijarhalnu aroganciju i uzurpaciju moći. Njegovi postupci ponekad izgledaju kao karikatura crkve koja iščezava. Papa je, ako crkva ima sreće, zapravo proročka figura. Kod mnogih njegovih govora čovjek pomisli: „Sad će nešto da učini!“ Osjeti se njegova namjera. To, međutim, nije dovoljno. To je premalo.

U svemu tome Franjo se nalazi na čelu i usred jednog aparata ogrezlog u krizama. One sežu sve do onog kruga kardinala iz kojeg će se jednog dana izabrati njegov nasljednik. Već sam pogled na trojicu njemačkih kardinala, od 120 kardinala govori mnogo. Minhenski kardinal Marks (68) je u maju, prilično iznenada ponudio papi svoju ostavku i od tada djeluje prilično iscrpljeno. Drugi, kardinal Velki (65) je u svojoj Kelnskoj nadbiskupiji toliko sporan da katolici listom napuštaju Crkvu a papa mu je naložio da se na jedno vrijeme povuče. A treći, kardinal Miler (73) se pogubio u teorijama zavjere američkog tipa, u populizmu, takođe i mržnji prema papi.

Naravno, Franjo zvuči drugačije u svojim iskazima, čak kontradiktorno i ponekad subverzivno. On zapravo podstiče katolkinje i katolike da se hrabrije angažuju u samoj bazi. Ali, i on nas istovremeno uvijek može podsjetiti da Crkva nije demokratija.

Franjo kao pastir svijeta

Franjini jaki momenti su u direktnom obraćanju ljudima, i to ljudima na marginama društva. Trudi se da im da lik i dostojanstvo: migrantima, izbjeglima, beskućnicima, izopštenima, osobama sa fizičkim ili mentalnim invaliditetom… Izgleda da ovaj čovjek, koji se stalno žali na „globalizaciju ravnodušnosti“, ni prema kome nije ravnodušan. Ovo je više od protesta protiv lažnih standarda. Franjo je za drugačiju sliku Crkve. Jedna od gotovo ikonografskih slika ovog pape je njegov vapaj protiv pandemije korone. Papa Franjo u martu 2020. uveče na pustom Trgu Svetog Petra – bila je to borba molitvenika sa svojim Bogom, bila je to slika Pravednog Jova u njegovoj muci i usamljenosti. Franjo kao pastir svijeta. 

No, ništa od svega ovoga ne može da sakrije činjenicu da ovom papi ističe vrijeme. Njegov prethodnik, Nijemac Benedikt XVI (94) povukao se sa trona svetog Petra kada je imao 85 godina. A Franjo? U ljeto 2021. iznenada je morao da se podvrgne operaciji. Tek nedjeljama kasnije je kazao koliko je zahvat bio ozbiljan. I to je Argentinac ispričao u svom tipičnom stilu ozbiljno-šaljivog ćaskanja. Franjo se zalaže za veliki, teški i neobični pontifikat u strukturalno bolesnoj Crkvi.

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu