Terorizam i marketing

Čuj ovo. Neki dan zovu me iz banke, da dođem, da ažuriram podatke s lične karte. Ok, ionako sam to planirala uradit, jer sam u međuvremenu zamijenila ličnu. Lik koji radi na šalteru je uzeo ličnu, nešto iskljuckao u komp, i onda krenuo da me unakrsno ispituje: koja je moja stručna sprema, ja kažem, jesam li zaposlena, ja odgovorim, jesam li udata... Tu ga ja prekinem, i zamolim, ljubazno, a već pištim ko čajnik, da mi objasni zašto me to pita. Kontam, šta ako nisam, hoće li me zvat da izađemo. On zinuo u mene, vidim ništa od sudara. Veli, to je uobičajena praksa.

I pokaže mi neki formular, isto ko za popis stanovništva: poslodavac, djelatnost, vrsta poslodavca, mjesto poslodavca, bračni status, broj osoba u domaćinstvu, broj djece, vrsta smještaja, otkad živim tu, koje nekretnine posjedujem, koji mi je preferirani kanal komunikacije, kakvo mi je obrazovanje, koliki mi je iznos redovnog primanja, koliki su mi mjesečni troškovi, jesam li politički izložena osoba...

Ja i dalje kuliram, a kuham u sebi. Razumijem, velim ja njemu, ali zašto to njemu treba. Što banku zanima moj bračni status? On me bijelo gleda, vidim ja nikakve koristi od njega, pitam mogu li da govorim se njegovim pretpostavljenim. Mogu, kaže, sa šeficom. Vrati mi ličnu, pozove zaštitara, zaštitar me otprati do nekog staklenog kaveza, uđe, izađe, kaže uđite, uđem, sjedite, sjednem, šefica s druge strane stola radi nešto, sređena, utegnuta, nokti savršeni, ešarpa u bojama banke, isto ko reklama... Sjedim ja, radi ona, prođe minut, možda dva, tek ona digne glavu, i onako, ko s visoka, izvolite.

Dobar dan, velim ja njoj, ona se zacrveni, dobardan, veli ona meni, u čemu je problem. U podacima, velim ja. U kojim podacima, veli ona. U mojim. Ličnim. Zanima me po kojem zakonskom osnovu vi tražite od mene, prilikom ažuriranja podataka za bankovni račun, da vam definišem svoj bračni status.

Po Zakonu o bankama, veli ona, i, pazi sad, po Zakonu o sprečavanju pranja novca i finansiranja terorističkih aktivnosti. Svi su ti podaci, veli ona, potrebni kako bi se spriječile zloupotrebe. Ok, ima smisla da se banke bave pranjem novca, ali mi i dalje nije jasno kako će moj odgovor na pitanje jesam li udata i koliko djece imam spriječiti te zloupotrebe.

Neće to, veli ona, taj im podatak treba da bi ocijenili moju kreditnu sposobnost.

I to je uredu, velim ja, ali ja nisam podnijela zahtjev za kredit, ne namjeravam da dižem kredit i zato mi nije logično da budem predmet takve analize.

Pa nikakav problem, veli ona, nemojte popuniti ta polja, i prekrižite ova dva reda na dnu, i potpišite se, i to je to.

Pogledam ja koja dva reda, tamo piše ovo:

Potpisnici ove izjave daju saglasnost:

za obradu podataka u marketniške svrhe

za obradu podataka u svrhe profiliranja i automatske obrade podataka

Čekajte, sad i meni više smiješna ona nego što me nervira poganluk, maloprije ste kazali da je zakon o pranju novca, je li tako?

Jeste, veli ona.

Pa kakve sad veze imaju marketniške svrhe sa pranjem novca, pitam ja nju.

Pa za treću stranu, veli ona.

A ko je treća strana, u mom slučaju. Kontam, da su me pitali kad mi je menstruacija, pa da me onda zovu iz dm-a, da mi prodaju uloške, ali nije to. Ko je treća strana koju zanima jesam li ja udata ili nisam?

A ona me gleda isto ko onaj jadnik na šalteru. Ne konta šta pitam. Veli, mogu se obratiti centrali, ona mi je pomogla koliko je znala. Čuj, pomogla!

Kontaš ti šta oni rade? Pozovu se na terorizam i pranje novca, a onda te ubace u marketinške baze. Jedan formular za dvije totalno različite stvari. Sitnim slovima, ono što niko ne čita, pretpostavljaju da si saglasan s nečim što ti uopšte nisu rekli da je predmet. Na vrhu formulara piše Zahtjev za izmjenu klijenta – fizičke osobe (rezident), a sitnim slovima Potpisnik ove isprave. Pošto smo utvrdili da niste terorista, potpišite da ste ovca.

Al ne bi nas banke mogle prodavat trećim stranama, da nas ovi uhljupi za koje glasamo prije dvadeset godina nisu prodali bankama.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android