Tata, šta je to smrt?

Djeca često postavljaju pitanja u vezi sa smrću svojih djedova i baka. Ali, tada često ne umiju da nađu prave riječi, jer se teško nose sa gubitkom najmilijih. „Hospicijum“ je moderni pokret u zdravstvenoj zaštiti koji se bavi procesom umiranja i usmjerava pažnju na potrebe pacijenata na samrti. Nastao je poslije Drugog svjetskog rata u Velikoj Britaniji i SAD, a korijene vuče još od 11. vijeka od kada se razvijao se u manastirima i crkvama.

Smrt je tema koja se izbjegava u razgovorima. Ipak, u jednoj osnovnoj školi blizu Kelna to nije tako. Tu su djeca upravo završila petodnevni kurs „Hospicijum u školama“. Otvoreno su pričali o bolestima, patnji, umiranju, smrti, kako je to biti tužan, kako se utješiti… Djeca su provodila dane i u igri, pjevanju, slikanju, gledanju filmova, plesanju… Takođe razgovarali su o osjećanjima. Učili su šta znači žaliti za nekim, saznali su kakvi su običaji prilikom sahrana u različitim religijama i kulturama.

Posljednjeg dana učili su i ples kojim skidaju „teret tuge“ sa sebe. „Za mene je ova nedjelja bila lijepa. Ne plašim se više smrti… Još uvijek se bojim umiranja, jer ne znam kako će se to dogoditi, ali izuzev toga sve ostalo mi je u redu“, objašnjava jedna učenica.

Djeci će biti lakše nego ranije

Psiholog Betina Hadegorn radi u „Hospicijum“ ustanovi u Direnu, na zapadu Njemačke, već 13 godina. Ona je osmislila i 2005. započela program „Hospicijum u školama“. Namjera joj je bila da pričom i informisanjem o bolesti i smrti ublaži tugu i patnju članova porodice.

Iz ličnog iskustva zna kako je djeci koja osjete strah od umiranja svojih najbližih: „Moj mlađi brat je bio mnogo bolestan. Roditelji nisu znali gotovo tri dana da li će preživjeti. Mom starijem bratu i meni nisu ništa govorili. Čekali bismo ih ispred bolnice i kada bi izašli samo smo mogli da vidimo njihova tužna lica. Imala sam šest godina i bila sam prestravljena.“

„Hospicijum u školama“ nije dio nastavnog plana, škole se same prijavljuju da im volonteri održe kurs. I mnogi roditelji su zadovoljni, jedan od njih, Ditmar Harchajm, oduševljen je onim što je njegova ćerka naučila: „Čovjek ne treba da misli o kraju života… Bio sam u nedoumici, ali priznajem da su lijepo sproveli ovaj program. Kćerka mi je govorila šta su svakog dana radili u školi. Smatram da ih to nije opterećivalo, već da su se potpuno uživjeli u priču, kao što i mi, roditelji, treba da uradimo, iako bismo u radije da to ignorišemo! Sada kada djeca uče o tome ovako rano, možda će se bolje nositi sa tim nego što smo mogli mi kada smo bili djeca.“

Autori: Vilhelmina Lifit / Vladimir Petković

Odg. ur.: A. Slanjankić