Ta ta | Panorama | DW | 01.03.2020
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Reklama

Kolumna "Škljocam i zvocam"

Ta ta

Zvecka li ponovo povampireni bh. nacionalizam oružjem ili zubima u čaši? Kada je pravi trenutak da djeci umjesto igračaka damo u ruke pravo oružje?

Ta-ta. Tako se zvala ta igra. Naoružani koltovima i vinčesterkama (oni siromašniji lukovima i strijelama) zaposjedali smo gradilište vrtića od kraja radnog vremena pa do prvog sumraka, šunjali se, prikradali, čučali u zasjedama, sretno (ne uvijek!) eskivirali zahrđale eksere, oštru armaturu, nesigurne ograde. Ako bi se neprijatelj ukazao pred nišanom, povikali bismo ta-ta, i pogođeni bi morao pasti. Ali češće nije, jer bi se nalazio samo lakše ranjenim ili bi prosto odlučio da je promašen. Često je prepirka oko ontološkog statusa pogođenog/promašenog trajala duže od same igre. U prilog osumnjičenim za varanje išli su kadrovi iz partizanskih filmova, u kojima izrešetani Bata ili Ljubiša ne odustaju od borbe. (Još bolji je primjer Peter Sellers, u uvodnoj sekvenci Edwardsovog filma The Party).

Igralo nas je po dvadeset, nekad i više; roditelji su, posebno majke, sa zebnjom iščekivali povratak ratnika, koristeći ratno stanje za poslove kojima djeca obično smetaju. Televizori su se uključivali oko crtanih prije dnevnika, čekale su i zadaće, a kompjutera nije bilo ni na mapi. Ni u najmaštovitijim snovima nije se moglo doživjeti ono što se danas živi u prosječnim ratnim igricama.

To što danas baš i nema gradilišta vrtića (idealne spratnosti za šunjanje, penjanje i skakanje) očito nije presudno da se ta-ta više ne igra. Igrice su razvalile. Sjediš pred ekranom, gips i antitetanus ne predstavljaju stvarnu prijetnju, umjesto drvene puške držiš automatsku, dioptrija ne utiče na jasnoću slike u krugu snajpera, a – najvažnije – kad šupka pogodiš on padne. I ne samo to. Krvari! Ako ga pogodiš u glavu, razleti mu se mozak!

Tu negdje s tobom je i tvoja ekipa, imate se u slušalicama, dogovarate se, upozoravate... U kući si, ali samo prividno. Stvarno si na poprištu, na liniji odbrane talaca, demokratije ili planete. I mama u drugoj sobi razbija Candy bubble, porodica je na okupu, niko se neće pojaviti na vratima i reći da te je odvezla hitna.

...

Iz smjera vrtića ne čuje se graja. Nema ni mame u drugoj sobi. Umrla je davno. Imaš šezdeset godina i spremaš se za vikend. Team-building ovog mjeseca vodi te u War-zonu. Dobićeš pušku s patronama boje i ekran igrice otvoriće se u pravi prostor. Kao nekad na gradilištu vrtića, šunjaćeš se, prikradati, čučati u zasjedi, ali sada šupak, kad ga pogodiš, neće moći tvrditi da si promašio. Abeceda skupo plaćenog iskustva – A: amputacija... B: bijela tehnika... C: cigare... Č: čir... Ć: ćato... D: dijareja... Đ: đeneral... Dž: džak... E: ercefuryl... F: fijuk... G: grah... H: hernija... I: izdaja... J: jod... K: kuršum... L: logor... Lj: ljudstvo... M: manjerka... N: nafta... Nj: njuška... O: ofanziva... P: pašteta... R: radna obaveza... S: stjenice... Š: štela... T: tranšeja... U: uzbuna... V: vojska... Z: zavoji... Ž: žohari – izblijediće u zaboravu.

Vratićeš se nevinoj igri veselog ubijanja, na nekoliko sati ponovo u djetinjstvo, mirne savjesti jer nisi ti, nego je tvoj šef odlučio da produktivnost nakon ubijanja raste brže nego, recimo, nakon pošumljavanja golobrdica ili skidanja plastičnog mulja iz krošnji vrba ili skidanja skrame od flaša s površine jezera ili čišćenja dječijih igrališta od opušaka ili pranja prozora na sobama za pacijente u bolnicama pred bankrotom...

Koliko je svijet napredovao u pedeset godina! I koliko još ima mjesta za napredak. Daleko smo u igrama odmakli od ta-ta. Zašto bismo stali samo na ubijanju šupaka farbom? Mogli bismo ih, naprimjer, zatvarati u neke fensi logore i mučiti, dok ne priznaju da su pod stranom zastavom, iza zlog vođe, na lošem putu, u krivoj vjeri... U ratu ništa ne može biti pogrešno ako smo na pravoj strani... Možda možemo silovati neke gumene lutke, i to je, kao ubijanje gumenim mecima, dobro za adrenalin.

Imamo šezdeset godina i igramo se, rata ta ta ta...

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android

Preporuka redakcije