Svugdje nacionalni egoizmi

Ono što danas poznajemo kao Europsku uniju ima cijeli niz prethodnika najrazličitijih naziva. Jedan od njih je bio EEZ. Ta kratica, međutim, nije značila "Europska etička zajednica", kako bi to danas mogao povjerovati poneki filantrop već Evropska ekonomska zajednica. To E u nazivu je u središte pozornosti stavilo ono oko čega je od samog početka riječ i o čemu se i danas radi: ekonomiju. Gospodarske interese.

Polazna točka od koje je krenulo europsko ujedinjenje je bila želja susjednih zemalja da zadrže kontrolu nad gospodarskom obnovom Savezne Republike Njemačke. Što je i razumljivo - nepunih deset godina nakon kraja nacionalsocijalizma. Iz tog vremena potječe nadnacionalni oblik organizacije EU-a: ono što je prethodno bilo u odgovornosti nacionalnih država, prebacilo se na jednu ustanovu koja je iznad država članica - današnju Europsku komisiju.

Nada utemeljitelja se nije ispunila

Optimisti su se tada nadali da će se uspjeh tog modela automatski pobrinuti za to da nacionalne države sve više političkih područja predaju nadnacionalnim institucijama u Bruxellesu. No, grdno su se prevarili.

Jer stvarni centar snage EU-a nije Komisija, već Vijeće EU-a - summiti nacionalnih resornih ministara ili - kod veoma važnih tema - šefova vlada i država. Na tim sastancima se katkad vode oštre borbe ili se banalno cjenka. Tu nije riječ o "zajedničkim vrijednostima" Europe, već o nacionalnim prednostima za koje se svaka zemlja želi izboriti. Tako i nikako drukčije funkcionira EU već desetljećima. Ali veoma uspješno: u zapadnoj Europi već 70 godina nije bilo ratova i stvorena je zona neusporedivog blagostanja.

Zajednički neuspjeh

Naravno da je Njemačka omogućila mnoge kompromise tako što je često više plaćala nego drugi. Ali na koncu je i to uvijek bio samo nacionalni egoizam: zato što je izvozno orijentirana njemačka ekonomija ovisna o Europi koja funkcionira, neuspjeh Europe bi bio znatno skuplji.

Sve do danas svaka zemlja članica brižno pazi na to da Bruxellesu ne prepusti previše nadležnosti. Jedna zajednička vanjska i sigurnosna politika EU-a? Ništa ne zaslužuje doista taj naziv. I upravo zbog toga trenutačna izbjeglička kriza nije ni slučajnost niti igra sudbine, već izraz jednog zajedničkog političkog neuspjeha.

Kriza s najavom

Naravno da je Europska unija mogla spriječiti veliki dio izbjegličkih kretanja tako što se, na primjer, moglo pravodobno izići ususret UNHCR-u i njegovim pozivima da se pomogne u izbjegličkim kampovima u Jordanu, Libanonu i Turskoj. Tamo djeca nemaju niti mogućnost da pohađaju nastavu, a u međuvremenu nema čak niti dovoljno hrane. Tko se tu još može čuditi ako već tjednima tisuće izbjeglica kreću na put? Ali za to bi trebalo novaca. Ono što se sada zbiva košta mnogostruko više!

A kao da se još nije shvatilo što se odigrava, svatko u Europi i dalje igra svoju nacionalnu igru: Grčka i Italija jednostavno puštaju ljude da prolaze, Mađarska gradi ograde, istočna Europa okreće glavu, a Angela Merkel na svoju ruku Sirijce poziva u Njemačku, ali ipak želi da se podijeli teret i nakon tjedan dana mora barem djelomično kapitulirati. Zato što taj zadatak izlazi izvan svih okvira. Za to vrijeme se u Bruxellesu EU ministri ne mogu dogovoriti niti oko raspoređivanja 160.000 ljudi. Puno više ih je već odavno ovdje stiglo, daljnji slijede - bez da itko ima kontrolu o tome tko su oni, odakle dolaze i kamo idu. Politika kao stvaralačka snaga ovih dana zakazuje u Europi.

Schengen umire sljedeći

Gdje bi to sve trebalo završiti? Nitko to ne zna, jer nitko nema plana ili koncepta. Dublin (Dublinska konvencija, op.ur.) je već odavno mrtav. Schengen će kao sljedeći umrijeti. Jer, tko još želi zadržavati izbjeglice u zemljama u kojima one ne žele ostati? Gubi li se time jedna od temeljnih vrijednosti Europe? Sloboda kretanja je, doduše, lijepa stvar, ali ugodan život je i prije toga bio moguć. Novim graničnim kontrolama će prije svega dramatično poskupjeti transport roba. A ako jedan ekonomski pokazatelj bude u opasnosti - možda će se onda konačno nešto pokrenuti.