„Svugdje je teško biti stranac“ | Panorama | DW | 14.12.2019
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Reklama

let´s face it

„Svugdje je teško biti stranac“

U Njemačkoj je 25,5 odsto stanovništva stranog porijekla. Znači li to da je Njemačka otvoreno društvo za strance? Dvojica Grka govore o svojim iskustvima integracije u novu domovinu.

„Njemačka nije otvoreno društvo", kazao je za dnevni list Velt umjetnik Aj Vejvej koji je živio u Berlinu. „To je društvo koje želi da bude otvoreno, ali koje prije svega štiti samo sebe. Njemačka kultura je toliko jaka da zapravo ne prihvata druge ideje i argumente", kazao je u avgustu umjetnik koji je u Kini godinama bio u kućnom pritvoru. Zato je Aj Vejvej odlučio da napusti Njemačku.

Da li je Njemačka zaista tako zatvoreno društvo? Ipak je u toj zemlji 2018. godine živjelo oko 20,8 miliona ljudi doseljeničkog porijekla, što je 25,5 odsto ukupnog broja stanovnika. Nešto manje od 10,9 miliona njih posjeduje njemački pasoš i 9,9 miliona su stranci. Njih oko 13,5 miliona ima "lično doseljeničko iskustvo”, dakle rođeni su u inostranstvo i doselili su se u Njemačku.

I kako se uopšte definiše jedno otvoreno društvo? Filip Huzeman je direktor inicijative „Otvoreno društvo" (Offene Gesellschaft) koja je 2015. godine osnovana u Berlinu. Diskusije o Bregzitu, nova američka politika pod vodstvom Donalda Trampa i jačanje desničarskog populizma širom svijeta, pa tako i u Njemačkoj, bili su glavni razlozi za osnivanje te inicijative.

„Za nas je otvoreno drušvo ono u kojem postoji liberalna demokratija, društvo u kojem je državno uređenje demokratsko i u kojem demokratija ne postoji samo na papiru. Ima mnogo zemalja koje imaju lijepo napisan ustav, ali u kojima se u političkoj svakodnevici taj ustav ne poštuje."

Pogledajte video 04:02

Kostasov novi početak u Nemačkoj

Najvažnija osnovna vrijednost je da je ljudsko dostojanstvo neprikosnoveno, ali isto tako i sloboda izražavanja i slobodan razvoj ličnosti. Njemačka uistinu ima jedan od najdemokratskijih ustava u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Teško: birokratija i državne službe

Ali svakodnevica ponekad izgleda drugačije. Dvadesetšestogodišnji grčki psihijatar Teokritos Veskukis se u januaru doselio u Diseldorf. Iz dobrostojeće je porodice i finansijska kriza nije razlog zbog kojeg je napustio svoju domovinu. Govori njemački i cilj mu je bio poslovno usavršavanje.

„Ukoliko Vam se ovdje ne sviđa, možete da napustite Evropu", kazao mu je jednom jedan državni službenik kada je htio da preda zahtjev za aprobaciju (u okviru postupka aprobacije, država provjerava da li je stečena akademska titula jednaka odgovarajućoj njemačkoj akademskoj tituli, prim. red.) Boja njegove kože je tamna i lako se može pomisliti da ne dolazi iz neke zapadnoevropske zemlje. Dvadesetšestogodišnji ljekar je bio šokiran.

Kontakt koji je imao sa njemačkim službama opisuje kao veoma težak i birokratski.

„Svi ljekari koji u Diseldorfu žele da predaju zahjtev za aprobaciju, to mogu da učine samo ponedjeljkom od 13:00 do 14:30 i potrebne informacije u vezi sa tim mogu da se dobiju isključivo telefonskim putem. Potrebne su mi, recimo, bile informacije da li je sa mojim zahtjevom sve u redu ili kada bi trebalo da polažem ispit iz njemačkog jezika". Sve to je veoma dugo trajalo, sedam ili osam mjeseci. I pored toliko velike potražnje nema dovoljno mjesta i termina za polaganje ispita.

Kostas Ajanitis se početkom godine, zbog finasijske krize, iz Grčke preselio u Keln. Pedesetdvogodišnji režiser slabo govori njemački jezik i smatra da je to glavni razlog što ne može da nađe pristojan posao. Kaže da su zaposleni u državnim službama uglavnom bili ljubazni, ali da je mnogo problematičnija bila birokratija.

„Zavod za zapošljavanje je bio spreman da mi finansira kurs jezika. Međutim, kada sam se prijavio na kurs, bilo mi je rečeno da je to kurs stručnog jezika. Ne govorim njemački. Zašto da onda najprije učim stručni jezik za moj posao? Rekli su mi da je to napredni kurs. Nisam na njega krenuo i sada već mjesecima čekam novi."

Naredna velika prepreka je bila traženje stana. Psihijatar Teokritos Veskukis je imao dovoljno novca da plati dobar stan. Čak je bio spreman da unaprijed plati kiriju za šest mjeseci kako bi dobio ugovor. To nije bio njegov novac, već novac njegovih roditelja koji su bili spremni da finansiraju njegov boravak u Njemačkoj. Ali njemački stanodavci su zbog toga često bili sumnjičavi. Nisu mogli da shvate zašto roditelji žele da plaćaju za svog odraslog sina, pa zbog toga i nije dobijao stan.

Kostas Ajanitis je neko vrijeme živio kod prijatelja u Kelnu. Nekoliko mjeseci kasnije je pronašao posao u jednom grčkom restoranu u Esenu gdje je plata bila 900 eura neto. S obzirom da nije dobro poznavao jezik, nije razumio da je soba koju je pronašao preko interneta bila u Gelzenkirhenu. Tako je šest puta sedmično putovao od Esena do Gelzenkirhena, skoro 20 kilometara u jednom pravcu.

Divno: ljudi i kultura

Teokritos i njegova devojka Konstantina

Teokritos i njegova devojka Konstantina

Ipak, nije sve tako teško i komplikovano. Naprotiv. Obojica Grka su srećni što mogu da žive u Njemačkoj.

„Kulturni život je ovdje veoma zanimljiv. Obilazim muzeje, idem na koncerte. Preko jedne prijateljice, Njemice, koja je sopranistkinja, upoznao sam brojne umjetnike. Nemam problem sa ljudima ovdje. Moj jedini problem je jezik i taj problem pokušavam da riješim", kaže kroz smjeh Kostas Ajanitis. Odustao je od posla u Esenu. Premalo novca za šest radnih dana, za posao koji nije njegova struka. Vratio se u Keln.

Teokritos Veskukis je oduševljen kolegama sa psihijatrijske klinike u Diseldorfu. „Veoma su dobre i spremne da pomognu. Uvijek pronalaze vremena za mene i imaju mnogo strpljenja. Nov sam ovdje i moram još mnogo da učim. Da sam na njihovom mjestu, ne znam da li bih imao toliko strpljenja", naglašava.

I pored birokratije i početnih teškoća ne želi da se vraća u Grčku. Odnosno, još uvijek ne želi. Isto važi i za grčkog režisera. „Svugdje je teško biti stranac", kaže Ajanitis.

I Filip Huzeman je uvjeren: „Njemačka je otvoreno društvo i zato naše aktivnosti shvatamo kao neku vrstu očuvanja i odbrane otvorenog društva, kao osnovnog stanja. To ne znači da smatramo da je u Njemačkoj sve savršeno. I prema ocjeni Karla Popera (britanski filozof austrijskog porijekla, prim. red.) ne postoji idealno i savršeno otvoreno društvo, već ono mora uvijek iznova da se poboljšava. Ali po mom mišljenju mi imamo otvoreno društvo".

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android

Preporuka redakcije

Audio i video zapisi na tu temu