Svjedoci protiv zaborava

Kako bi i buduće generacije i dalje ostale budne, u digitalnoj formi su arhivirana prisjećanja svjedoka tog vremena. Razgovori s njima su sada multimedijalno pripremljeni i za školsku nastavu. Kooperacioni partneri tog projekta su fondacija „Sjećanja, odgovornost, budućnost“, zatim Njemački istorijski muzej i Slobodni univerzitet u Berlinu. Materijal koji je prilagođen internetu prezentiran je u jednoj njemačkoj školi u Berlinu.

Gimnazija nosi ime Sophie Scholl koju su ubili nacisti

Miriam Mogge upravo radi svoj maturski rad. Istorija je jedan od njenih omiljenih predmeta i zbog toga joj se dopada ime njene škole. Gimnazija u dijelu Berlina Schöneberg nazvana je po imenu djevojke Sophie Scholl, koja se svojedobno suprotstavila nacistima nakon čega su je ubili.

I unutrašnjost škole odiše istorijom. U dvorištu se nalazi bunker koji od 2002. godine predstavlja autentično „mjesto podsjećanja“. U bunker su za vrijeme rata dovođeni prisilni radnici iz istočne Evrope. Od kada je Miriam Mogge to saznala u cjelosti se promjenio njen pogled prema školi:

“Bilo je čudnovato u ponedjeljak ući u razred i u glavi imati slike o tome kako su tamo nekada morali da žive prisilni radnici. Bio je to veoma čudan osjećaj.”

Prisilni radnici su svojedobno radili mnoge teške poslove

Prošlost gimnazije Sophie-Scholl već duže vremena je dio školskih predavanja. Arhivirani su razgovori sa svjedocima nekadašnjih zbivanja. Tu je i višesatni razgovor sa Jevrejkom Juttom Pelz-Bergt koja je rođena 1924. u Berlinu. Preživjela je užase koncentracionog logora Auschwitz o čemu je napisla i knjigu pod naslovom „Prve godine nakon holocausta“. Njeni roditelji su ubijeni u Auschwitzu. Današnji učenici koji slušaju razgovor s Juttom imaju upravo toliko godina kao što je imala ona kada je radila kao prisilna radnica. Jutta o nekim svojim sjećanjima kaže:

„Većina uvijek priča o tome kako im je bilo užasno. Ali, ja uvijek naglašavam da su mnogi od nas pošteđeni jer smo bili grupa veoma mladih ljudi. To nam je dalo puno snage.“

Nakon završetka rata, niko se nije zanimao za sudbinu prisilnih radnika i logoraša

Jutta se prisjeća da se u prvim poratnim godinama niko nije zanimao za sudbinu prisilnih radnika i logoraša. No, kaže da tada ni ona sama nije bila u stanju da priča o svemu šta je doživjela. Kada i zašto se kasnije našla u takvoj situaciji također ne može da kaže. Možda to ima veze sa njenom knjigom u kojoj je opisala svoja sjećanja:

„Danas o tome pričam, ali bez emocija. Raduje me da to slušaju učenici. Dakle, danas o tome mogu pričati bez velikog opterećenja.”

Jutta Pelz-Bergt kaže da je nakon rata željela da ode iz Njemačke te da je jedno vrijeme živjela u Belgiji. Kaže da danas nema više nikakav osjećaj prema svom rodnom gradu Berlinu.

Autori: Marcel Fürstenau / Senad Tanović

Odg. urednik: Svetozar Savić