″Svijet je danas neslobodno i nesigurno mjesto″ | Panorama | DW | 20.08.2020
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Reklama

Intervju

"Svijet je danas neslobodno i nesigurno mjesto"

O muzici kao "sedmoj republici" bivše Jugoslavije, te o njegovoj najnovijoj knjizi "Longplej" razgovarali smo sa Nenadom Rizvanovićem, književnikom, urednikom i kritičarem iz Osijeka.

Nenad Rizvanović pored stećka u BiH

Nenad Rizvanović pored stećka u BiH

DW: Već skoro 20 godina radite kao književni urednik, autor ste pet knjiga proze, a dugo vremena se bavite i kritikom. Posebno ste se bavili istraživanjem muzike i njene uloge u društvu. Kako  danas vidite odnos muzike i politike u Hrvatskoj i regionu? Postoji li danas neki muzički val koji bi mogao biti katalizator društvene promjene?

Nenad Rizvanović: U zadnjih 20 godina rock glazba je postala izrazito maniristična, okrenuta samoj sebi i svojoj prošlosti, stoga i odnosi između rock muzike i stvarnosti  ne mogu biti drukčiji nego nejasni i zamućeni. Mislim  da muzika danas više nema  potencijal  za globalni  preokret, kakav je recimo imao punk krajem 1970-ih. Punk  se u nekoj varijanti krajem 1970-ih jednostavno morao pojaviti. Tu vrstu revolta, ogorčenosti i bijesa naprosto, nije bilo moguće  kontrolirati i suzbiti, kao ni zaobići ili spriječiti, i taj revolt je svoju idealnu formu pronašao u punku. Prostori slobode su se u međuvremenu suzili u nekom suštinskom smislu. Svijet je danas – unatoč silnim raspravama o demokraciji – neslobodno i  nesigurno mjesto. Ratovi, pobune i protesti svedeni su na lokalnu, gotovo komunalnu razinu, ali zato nisu manje strašni, okrutni ili opasni. Muzika vjerojatno ima neki društveni i politički utjecaj na toj lokalnoj razini, ali na globalnoj razini taj je utjecaj uglavnom nevažan. Mnogi autori sanjaju društvene promjene, no mehanizmi društvene i medijske kontrole toliko su usavršeni da muzika danas ne može postati katalizator nekih društvenih promjena.

George Orwells Roman 1984

"Orwellovu '1984'  i 'Minority Report' Philipa K. Dicka više ne čitamo kao distopijsku, već realističku književnost."

Kažete da su mehanizmi kontrole usavršeni. Ko nas to konkretno kontroliše?

Mislim da će prava pobuna početi kad ljudi pobacaju mobitele i isključe internet. Mediji su danas glavni zavojevači. Pogledajte samo recentni fenomen sjevernokoreizacije medija u regiji, uključujući i Hrvatsku. Ideja slobodnih medija i ideal slobodnog društva doživjeli su poraz. Sigurno je da su siromaštvo, nezaposlenost  i nejednakost dovoljni katalizatori, jedino što još ne postoji forma koja bi sve to i kanalizirala. Zanimljivo da se nakon svih mogućih revolucija, vraćamo uvijek na istu političku situaciju. Leonard Cohen je još 1988. u o pjesmi Everbody Knows lucidno napisao "Everybody knows the good guys lost/Everybody knows the fight was fixed/The poor stay poor, the rich get rich/That's how it goes”. Literatura  je u međuvremenu itekako utjecala na našu svakidašnjicu. Orwellovu “1984” i Minority Report Philipa K. Dicka više ne čitamo kao distopijsku, već realističku književnost. U stara vremena špijuniralo se zbog političkih ili eventualno seksualnih sklonosti, a danas su na udaru naše svakodnevne navike, a povod je naravno uvijek  profit. Zbog svega toga se Karl Marx vratio na velika vrata. Muzika u eventualnim društvenim promjenama može biti tek kulisa.

Ima li muzike dovoljno u hrvatskoj i regionalnoj savremenoj književnosti? I zašto je to uopšte bitno?

Popularna glazba – posebno jugoslavenski rock – nakon raspada Jugoslavije postala je zahvalna i praktički neiscrpna književna tema. Mislim da se danas – fikcijski ili nefikcijski – piše o jugoslavenskoj rock muzici više nego ikada. Pa samo je u Srbiji prošle godine izašlo pet knjiga o Džoniju Štuliću. Stari vinili  Azre, Parafa, Šarla akrobate, Lune, Zabranjenog pušenja i drugih dosežu rekordne iznose, što je samo jedan od dokaza koliko se ta muzika i danas sluša. Zanimljivo da su referentne knjige o jugoslovenskom rocku napisali mlađi pisci, poput Đorđa Matića, Marka Pogačara, pokojnog Ante Perkovića ili  Muharema Bazdulja, a ne Miljenko Jergović, Aleksandar Hemon ili Svetislav Basara koji su bili “svjedoci vremena”. Interesantno je da prave analize još nisu napisane, kao ni cjelovite biografije ključnih rock autora ili veliki romani o muzičkom odrastanju, tako da u tom smislu pravi trend pisanja o muzici tek predstoji.

Ponešto je ipak napisano. Ante Perković je u svojoj knjizi zaključio da je jugoslavenski rock bio sedma  jugoslavenska republika i da je to bila ta imaginarna “zemlja za sve nas”, o kojoj je pisao Milan Mladenović. Krajem 1980-ih činilo se da ta “sedma republika” zaista postoji, ali  onda je na scenu stupio, rat, nacionalizam i turbofolk. Protiv tako moćnih neprijatelja pankeri, darkeri i drugi, zapravo  djevojčice i dječaci s gitarama, zaista se nisu mogli boriti.

Nenad Rizvanovic, kroatischer Kritiker und Schriftsteller | Buchcover Longplej

Najnovija knjiga Nenada Rizvanovića je priča o odrastanju u vrijeme bivše Jugoslavije

Šta je sa današnjim bendovima poput Elementala ili Dubioze Kolektiv? Oni su jedni od onih koji imaju kritične tekstove prema društvu i trenutnoj politici.

Mislim da je tu problem što ovi bendovi ne donose neku novost - neku novu muzičku ili političku misao - već  manje ili više vješto prepjevavaju već uobličene političke zaključke. Što, naravno, nije loše, ako su ideje progresivne. Posve je neistraženo koliko je jugoslavenski rock utjecao na raspad države i početak rata. Mislim da je u tom smislu uspjeh grupe Riblja čorba – zasnovan uglavnom na rigidnom nacionalizmu – bio katalizaotor, iako je ta grupa po svemu bila retrogradna.

U Vašoj posljednjoj knjizi pišete o životu jednog dječaka i njegovih roditelja u socijalizmu. I tamo je muzika česta tema, što i sam naziv knjige može da nagovijesti, te pišete o dječakovoj kratkoj "pjevačkoj karijeri". Da li je knjiga autobiografskog karaktera?

Longplej jest knjiga o odrastanju uz ploče i muziku u Osijeku krajem 1970-ih i početkom 1980-ih, ali nije klasična autobiografska knjiga. Ja volim “nečiste”, hibridne  književne žanrove, poluautobiografske i fragmentarne, naizgled nepovezane, često između poezije i proze, u kojima baš i nije jasno što se stvarno zbilo, a što je izmišljeno. I u mojem sretnom i osamljeničkom djetinjstvu, kao i u tolikim drugim, gramofon i ploče su dugo bili u središtu pažnje. Kasnije sam shvatio da je moj identitet nastao u tom, rekao bih, privilegiranom tipu odrastanja u istočnoj Evropi, u ispremiješanim svjetovima, u jednoj austrougarsko-jugoslavenskoj palanci kakav je u to vrijeme bio Osijek.

Identitet toga grada – poput tolikih drugih u istočnoj Evropi – naprosto je izbrisan tako da je taj grad, Osijek, danas meni stran i neprepoznatljiv, i time važniji kao književna tema. Rat je vjerojatno baš i vođen da bi se satrala  i uništila naša prošlost. Pisci kao što su Thomas Brussig i Krzysztof Varga pišu o istim ili sličnim  motivima i emocijama, što znači da je riječ o širim istočnoeuropskim fenomenima.

Nenad Rizvanovic, kroatischer Kritiker und Schriftsteller

Rizvanović: 'Politička' jugonostalgija, za razliku od 'kulturne', mi je odbojna i antipatična.

Čini se da je "Longplej" jugonostalgična knjiga. Zašto?

Moram reći da je meni “politička” jugonostalgija, za razliku od “kulturne”, odbojna i antipatična. Mene zanima na koje je sve načine jedna fascinantna kultura formirala moj identitet: zašto sam primjerice slušao neke ploče, a neke druge nisam... Slično je s knjigama, filmovima i televizijskim serijama.

Danas se pomalo zaboravlja kakav je utjecaj  na recepciju imala omladinska štampa i omladinska književnost, specijalizirani muzički magazini i specijalizirane radio i tv emisije – Polet, Studentski list i Quorum, Džuboks i Rock, Hit meseca, Po Vašem izboru i Rock express. Čitave generacije odrastale su u tom paralelnom kulturnom svemiru. Slično Turskom carstvu i Austrugarskoj carevini, i Jugoslavija je postala pravi kulturni fenomen tek nakon što je definitivno propala. Zanimljivo da nova relevantna književnost u regiji nastaje iz ovog  zajedničkog kulturnog nasljeđa, a ne iz nacionalnih narativa, i da su pisci u regiji sve sličniji, bliži i povezaniji.

Na koji način su ti pisci danas bliži?

Mislim da je književna suradnja u regiji danas iskrenija i smislenija nego što je bilo u Jugoslaviji. Tada je književna suradnja bila opterećenija ideologijom i politikom. Danas se pisci iz regije okupljaju i surađuju zato što žele a ne zato što to moraju ili misle da bi trebali . Književne generacije u regiji sjajno su povezane sustavom festivala i on line časopisa i što je još važnije postoji konstantni recepcijski interes za regionalnu scenu. Mislim da današnja književnost živi upravo u tom međuodnosu.

Nenad Rizvanović je rođen 1968. godine u Osijeku. Diplomirao kroatistiku 1994. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prozu i kritiku objavljuje od 1985. Od 2001. radi kao urednik u nakladničkoj kući. Dosada je objavio knjige; Trg Lava Mirskog (2001), Dan i još jedan (2003), Zemlja pleše ( 2006), Sat pjevanja (2009.), Valceri iz Translatanije (2018.) i Longplej (2020.).

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android

 

Preporuka redakcije