Sve je počelo sa šalom

Sporna ideja o zimskom i ljetnom računanju vremena potječe od čovjeka koji je poznat po tome što je volio dugo spavati. Bio je izumitelj, znanstvenik, a kasnije i predsjednik SAD-a. Njegovo ime je Benjamin Franklin.

Svojim prijedlogom se on ustvari samo šalio. Imao je 78 godina i već osam godina je živio u Parizu. Borio se sa bolestima koje dolaze sa starošću i nije bio u stanju da napušta svoj dom u pariškom predgrađu Passy. Društvo su mu pravili prijatelji. Jedan od njih je bio izdavač lista "Journal de Paris" koji ga je zbog njegovog humora uvijek hrabrio da piše kratke tekstove o svakodnevnim problemima.

Tako je Franklin za ovaj list napisao satiru o gospodarskoj (ne)efikasnosti osvjetljenja u kućanstvima, o vlastitoj štedljivosti i strasti za igranje šaha sve do ranih jutarnjih sati - zbog čega je i sam uglavnom spavao do podneva.

Tekst je nosio naziv "An Economical Project for Diminishing the Cost of Light" i Franklin u njemu opisuje da se slučajno jednom probudio u šest sati ujutro jer prozoski kapci nisu bili dobro zatvoreni, i na svoje veliko iznenađenje otkrio "da sunce već uveliko sja rano ujutro".

Ušteda od 64 milijuna godišnje

Nitko mu nije vjerovao, iako je više puta to svoje otkriće provjerio, napisao je Franklin ironično u tom tekstu. Vlastitim očima je vidio sunce, poručio je čitateljima. Znanstvenik je potom izračunao koliko svijeća i ulja za uljanice bi se moglo uštedjeti kada bi se promijenio vremenski sustav. Došao je do brojke od 64 milijuna funti voska uštede za 100.000 pariških kućanstava.

"Pariz bi tako mogao uštedjeti ogromnu sumu novca svake godine", napisao je američki gost u svom tekstu oduševljeno. Međutim, obzirom da su Parižani poznati po tome da nerado mijenjaju svoje navike i ranije ustaju, morale bi se poduzeti drastične mjere.

Parižani su se smijali Franklinovim satiričnim savjetima i njegovim komentarima o noćnom životu. Predloženo ljetno i zimsko računanje vremena je otišlo u zaborav. Tek stotinu godina kasnije su dvojica znanstvenika neovisno jedan od drugoga predložli sezonski vremensko pomjeranje vremena.

Godine 1895. je to predložio novozelandski astronom George Vernon Hudson, a 1907. britanski izumitelj William Willett. U svome tekstu "The Waste of Daylight" je Willett predložio da se ljeti satovi pomjere za 80 minuta kako bi se dužom svjetlošću dana uštedjelo 2,5 milijuna funti troškova za osvjetljenje. Onda bi se satovi svake nedjelje u travanj trebali pomjerati za po 20 minuta - i u rujnu na isti način vraćeni na početno vrijeme.

Promjena uvedena u Prvom svjetskom ratu

Oduševljen tom idejom je ustvari bio samo Winston Chruchill, no ljetno računanje vremena se nije uvelo u Velikoj Britaniji - tada još ne. Tek kad su Njemačka i Austro-Ugarska 1916., dakle usred Prvog svjetskog rata, uvele ljetno računanje vremena, taj korak su slijedili i ratni protivnici Velika Britanija i Francuska, ali i druge europske zemlje.

Nijemci su htjeli uštedjeti energiju u ljetnim večerima i profitirati tako za vrijeme borbi. Kad se rat završio, Njemačka je 1919. ukinula ljetno računanje vremena. U Francuskoj su se pobunili seljaci te su uspjeli isposlovati da se i tamo 1922. povuče odluka. No, ljetno računanje vremena je ponovno uvedeno odmah 1923. Velika Britanija je od velikih sila bila jedina koja se kontinuirano pridržavala ljetnog računanja vremena.

Sa ponovnim početkom rata se Njemačka prisjetila energetskih ušteda i 1940. opet uvela ljetno računanje vremena. U okupiranim područjima se također moralo pridržavati ove ove odluke. Podjela na ljetno i zimsko računanje vremena je ostala i kad je Njemačka opet izgubila rat.

U Franklinovoj domovini SAD-u je sve to bilo malo drugačije. Ljetno računanje vremena je u SAD-u bilo uvedeno već za vrijeme Prvog svjetskog rata. I za vrijeme Drugog svjetskog rata su satovi bili navijeni na "War Time" (ratno vrijeme). Ali do 1966. godine nije postojao jedinstven savezni zakon. To znači: računanje vremena nije odlučeno na nacionalnoj, već na regionalnoj ili lokalnoj razini. Tako je dolazilo do situacija da su satovi bili navijeni različito čak i unutar jedne savezne države.

Šta će na kraju odlučiti EU?

Dok je trajalo gospodarsko čudo u Njemačkoj, a i znatan gospodarski rast i u drugim europskim zemljama, nije više bilo riječi o energetskoj uštedi i promjeni računanja vremena. Tek kad je šok naftne krize 1973. godine Europu zavio u duboku krizu i kada su bile uvedene zabrane vožnje, vratilo se sjećanje o uštedi energije uvođenjem ljetnog računanja vremena. Ono je prvo ponovno uvedeno u Francuskoj 1976. godine, a nakon određenog vremena su uslijedila i druge zemlje Europske zajednice - prethodnice EU-a.

Njemačka je u to vrijeme još oklijevala zbog podjele vlastite zemlje - kako se ta podjela ne bi još više produbila. 1979. je DDR nakon duge šutnje iznenadio Zapad i objavio da će naredne godine uvesti ljetno računanje vremena. Od 1980. je tako ono uvedeno u obje njemačke države. Mnogi susjedi su to zatim također učinili.

Različita pravila o ljetnom računanju vremena su 1996. godine ujednačena unutar Europske unije. Od tada ono važi za sve EU zemlje članice, osim za prekomorske teritorije.

Svađa oko smisla i besmisla ljetnog i zimskog računanja vremena se, dakle, ne vodi tek proteklih desetljeća. Zagovornici i protivnici se, čini se, u posljednjih 100 godina konstantno spore oko gospodarskih, energetskih ili zdravstvenih prednosti ili šteta. Odlukom Odbora za promet i turizam Europskog parlamenta o tome hoće li se ukinuti ljetno i zimsko računanje vremena počinje dugotrajni proces odlučivanja u Europskoj uniji. Proces može potrajati, jer samo ako sve zemlje članice EU budu suglasne sa odlukom, one se može i provesti.

Kao datum za posljednji ciklus ljetnog i zimskog računanja vremena se spominje 2021. godina. 

Da je Franklin znao koje turbulencije će izazvati njegova bezazlena satira, zasigurno bi se dobro nasmijao.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android